Penjanje po drveću kao sportsko-rekreativna disciplina

Načini penjanja po drveću su:

  1. Slobodan stil
  2. Penjanje uz uže
  3. Rad na drvetu

Sva tri navedena načina penjanja imaju svoju takmičarsku i rekreativnu varijantu.
drveće3
Slobodan stil penjanja po drveću predstavlja idividualno savladavanje visinskih prepreka, krećući se po stablu i granama, u cilju dolaska na vrh stabla. Penjanje se može obavljati sa ili bez upotrebe dodatne alpinističke opreme. Prilikom penjanja, penjač može biti osiguran na tri načina:

  1. Penjača prilikom uspona osigurava drugi penjač, koji se nalazi na zemlji. Osiguranje se vrši pomoću užeta sa kojim su povezani penjač na drvetu i penjač na zemlji. Uže tom prilikom prolazi kroz karabiner na sidrištu, pri vrhu krošnje stabla. Osoba koja se nalazi na zemlji sve vreme pogledom prati penjača i prilikom njegovog penjanja zateže uže kako bi se umanjio eventualni pad.
  2. Penjač je osiguran prusikom , sa prusikovim čvorem vezan je za uže čije se sidrište nalazi pri vrhu krošnje. Prilikom penjanja prusikov čvor se lako pomera na gore uz uže, a ujedno predstavlja sigurno obezbeđenje od moguđeg pada.
  3. Penjač prilikom penjanja sam sebe osigurava pomuću gurtni (slingi), na taj načim da je u svakom momentu osiguran sa minimalno jednom gurtnom. Ovaj način penjanja omogućava veliku slobodu kretanja, kako u vertikalnom tako i u horizoltalnom pravcu.

Penjanje uz uže se sastoji u tome da se najpre na najvišoj, bezbednoj tačci na stablu postavi sidrište sa koga se stušta uže pomoću koga se izodi penjanje. Postoji više tehnika penjanja uz uže, sa ili bez upotrebe dodatne alpinističke opreme. Najveći deo tih tehnika se uči na obuci penjača po drveću. Bez obzira o kojoj tehnici penjanja je reč, penjač je u svakom momentu osiguran.

Penjanje uz uže, bez dodatne upotrebe alpinističke opreme, gotovo je identično sa, svima nam poznatim penjanjem uz konopac, disciplinom sa kojom smo se kao deca susretali na časovima fizičke kulture. O važnosti ove sportske discipline govori i podatak da je penjanje uz konopac bila jedna od osam gimnastičkih disciplina na programu na Olimpijskim igrama 1896. u Atini.

Rad na drvetu (work climb) predstavlja najzahtevniji i najzanimljiviji način penjanja po drveću i ujedno je vrhunac savladavanja penjačkih veština. Osim vertikalnog kretanja po stablu (gore-dole), kod ovog načina penjanja koristi se i horizontalno kretanje po granama u cilju izvršenja zadatih ciljeva.
Bilo da je reč o takmičarskom ili rekreativnom work climb/u princip je isti. Penjač dolazi u podnožje drveta, sa svojom opremom. Najpre za cilj ima da se popne na vrh drveta. Nakon toga, počinje sa skupljanjem postavljenih markacija, krećući se na dole i horizontalno po granama. Prilikom doskoka na zemlju potrebno je uskočiti u postavljenu metu (krug).

Kod takmičarskog work climb/a meri se vreme od početka penjanja do silaska na tlo i sabiraju se poeni dobijeni sakupljanjem markacija.

Ovaj stil penjanja po drveću, ustvari, oponaša postupanje prilikom orezivanja stabala pomoću užadi i alpininstičke opreme.