Nataša Tucaković

…rođena u Zagrebu, sada već daavnog 31. marta prošloga vijeka, na sreću sreću radost (barem su tada bili takvog mišljenja 😉 ) mojih mi Mame i Tate i na užas i noćne more i godine i godine razgovora sa psihijatrima dvaju čupavih stvorenja, takođe poznatih kao moje mi starije Seke 🙂 .
Odmah da vam napomenem, ja PticaTrkačica nisam…ne kažem da nikad ne budem bila, po principu nikad ne reci nikad, ali….
U ‘trčeći svijet’ sam uletjela trčeći za sestrom kao njena TP (čitaj Tehnička Podrška!), sustigla i saplela jednog od trkača i može se reći udajom ušla u klub….. 🙂
I tako još jedared u mom životu sreća sreća radost jer drugari shvatiše moju suštinu i priznadoše MOJU maratonsku disciplinu u kojoj sam za svih oviH trijes’-i-kusur godina neprikosnovena šamponjerka….ne, šampinjonka..ma ne, šampionka 🙂 , to mislim, a to je – jezičarenje, blablatrućanje, blebetisanje i poneka psovka… 🙂
napomena: dokaz za ovo sam dobila i od filološkog fakulteta u Beogradu, ustanove koja je jedva čekajući da dođe do riječi i odmori uši odlučila izdati mi diplomu i tako me se za vijeke vijekova otarasiti….
Naravno, toliko sam se izvještila u ovoj mojoj disciplini da je to ostavilo dovoljno prostora da se tijekom života okušam u svim svakakvim vrstama sporta, te su uslijedili treninzi košarke (posljedice hvatanje lopte nosom i dan-danas su vidljive 🙂 , a o dvokoraku me i danas boli govoriti…), rukometa (iako sport sa loptom, tu sam bila sasvim ok- mali bucek odličan u odbrani!), odbojke (gdje su mi maltene s vrata rekli – ju gat tu bi kiding mi! 😀 )…konstantno igranje gumi-gumija (mi smo to tako zvali, mislim da ovdje to bejaše lastiš). Znam, znam, kad to netko pomene mislite si, „…u jes’ mi sport, skačem preko gume za gaće…“, ali, koliko god blesavo zvučalo nimalo naivno nije bilo…. redovitih dugih šetnji po šumarcima i brdašcima obližnje nam Slovenije….trosmjesečno osoljavanja guze u predivnom nam Jadranu…mini golf- nimalo lak sport jer kad ste dobri poput mene morate stalno trčati za lopticom….bicikliranje, rolšuhanje (za mlade i neupućene, varijanta 21. vijeka rolšuha su roleri!), klizanje (gledali ste Bambija na ledu, ne?! E pa ja sam bila nepresušan izvor inspiracije za tu scenu!) i tako dalje i tako bliže….i sve to me dovelo do toga da mi prije koju godinu na reumatoligiji vele „…mislio sam da ovo nikad neću reći- ali, uspori malo devojko…“
naravno, nije mi palo napamet da ih poslušam i već nakon mjesec i pol ne-hodanja i nedovoljnog oporavka mogli ste me zateći na trambulini…vipiiii….
i tako….preko Zagreba, Beograda, Zemuna nađoh se u Novome Sadu, gdje nastavljam sa na sve strane trčanjem i barem za sada uspješno izbjegavam da ekčli potrčim…. 😀