Nakon Otvorenog prvenstva Fruške gore koje je održano pre oko 8 dana trebalo je ukloniti najlonske trakice iz šume kojima smo obeležili stazu. Budući da mi profesionalne obaveze ne dopuštaju da odem u šumu u toku dana jedina preostala opcija je bila noć 🙂

Od cele šume na fotografijama se vidim samo ja...
Od cele šume na fotografijama se vidim samo ja...

Kad smo krčili i obeležavali stazu, takođe smo išli noću. Ali onda nas je bilo šestorica i svi smo nosili baterijske lampe. Sad sam bio sam sa jednom lampom. Takođe, ovaj put je bilo barem 10 stepeni hladnije. Mraz je već bio okovao livade.

Momenta kad sam stigao na Glavicu, bilo mi je jasno da tamo nema žive ljudske duše. Mrak i tišina. Ok, nisam ni mogao očekivati gužvu u ponedeljak uveče u planinarskom domu… Budući da je bilo vrlo hladno presvlačim se na brzinu i trk u šumu. Plan je bio da ponesem ranac, toplo se obučem pa skidam višak garderobe po potrebi, a trakice trpam u ranac u trku. Posle prvog spusta i 300m pretrčanih postalo mi je jasno da je neko u međuvremenu skinuo trakice 🙂 Damn! Trebao sam to proveriti pre nego što sam krenuo!
Garant je Zoki Marković… Vrednica 🙂 Zovem ga časkom i on veli da jeste on kriv. Ništa, kad sam već tu, rekoh, ajd` da bar odradim trening na ovoj sjajnoj stazi. Opet, to što je Zoki skinuo trakice, zeznuo me kao ptice Ivicu i Maricu kad su im pojeli hlebne mrvice. Sledeći put ću staviti kamičke da obeležim stazu 😛
Gubljenje
Gubljenje je najsađe u noći kad si sam u šumi 😛

Gubljenje je počelo ne od prvog skretanja, već na prvom usponu 🙂 Prvih 150m sam išao po sećanju koliko sam upamtio stazu danju, a onda su krenuli problemi. Uvek je nezgodno kad nisi na utabanoj stazi, a naročito kad je neutabana staza u lepo prohodnoj šumi. Kad zalutaš bez očiglednih orjentira nikad ne znaš gde ćeš tačno izbiti… Ovaj put je jedini očigledan orjentir bio “uzbrdo”, i toga sam se i držao. Siguran sam da nisam išao pravom stazom, ali je opet bilo ok. Ono što nije bilo ok je da je šušanj bio žestoko izrovan (pretpostavljam od strane divljih svinja u potrazi za žirevima) i na svako šuškanje glodara i ptica sa strane sam se štrecao.

Posle uspona sam se, gle čuda, našao na relativno poznatom putu. Ne znam zapravo kuda idem, više verujem osećaju. Bar se činilo ok 🙂 Našao sam se na grebenu i trebalo je da se spustim do potoka. Što niže me staza vodi sve je hladnije, a ja ne smem da se zajurim jer ništa ne vidim… Black Diamond je dobra, al pre za čeprkanje po šatoru nego za roller coaster u sred noći stazom punom šušnja, granja i kamenja.
Dole malo više blata nego pre, i uskoro dolazi najteži uspon na stazi. Na trci sam ovo šetao u OBA kruga, ovaj put sam hteo da trčim. Kako znam i umem. Znao sam taj deo vrlo dobro, nekoliko puta sam ga prešao, znao sam i dužinu i nagib. Nisam znao da li mogu da ga pretrčim, samo sam se koncentrisao na 2m ispred sebe i na disanje. Tih par minuta su bili kao godina, koje se posle ne sećaš i čini ti se da ti je proletela… Ponovo sam se našao na grebenu, ali ovaj put teturajući 🙂
Opet malo instikta i trčanja po osećaju, ali čisto uživanje. Usporio sam samo da nađem skretanje sa utabane staze na naš, novokrčeni, ubedljivo najstrmiji deo, sreća pa nizbrdo. Da sam bio na skijanju, ovo bi bila crna staza 🙂 Gledao sam klipove Killian-a Jornet-a kako objašnjava trčanje nizbrdo. Dobro mi je došlo na trci.

Ovde bar nije bilo mnogo gubljenja jer je staza bila probijena kroz gusto rastinje. Laganica do poslednjeg uspona i onda poslednje kidanje do cilja 🙂 Krug od 4.86km uopšte nije naivan. Kaže Ćira da je staza dostojna svetskog prvenstva (trčao je nedavno u Italiji prvenstvo za veterane, pa je mogao da uporedi). Zaista poslastica za trening… Prosto, i za mene je bilo dovoljno posebno i izazovno iskustvo da napišem tekst o tome. Kako kaže naša Armija – Ko sme, taj može 🙂 Usudi se i trči noću 😉

By Boško Stupar

Triatlonac, trkač, orjentirac, penjač, avanturista, entuzijast, boškotlonac, kažu prijatelji :)