– Odakle ste momci?
– Iz Beograda.
– Trčite sutra?
– Da.
– A koliko trčite?
– 42 km.
– 42 km?
– Da.
– Vi ste svi ludaci…

Tako je otprilike glasio razgovor Pavla i mene sa dečkom iz hamburgernice u centru Skoplja. Mi smo malo mucali makedonski, on je malo razvlačio srpski, ali suština je ipak preneta.

S vremena na vreme u zemlji i okruženju održavaju se trke za koje organizatori obezbeđuju prevoz iz Beograda i obično Novog Sada ili Niša u želji da na njima okupe što veći broj maratonaca i polumaratonaca i tako podignu taj događaj na jedan viši nivo. Kao trkač iz grada koji organizuje maraton sa ni 300 maratonaca, što domaćih što stranih, u početku mi je delovalo čudno da se tako nešto isplati, ali ako pogledate broj stanovnika za dva najbolja primera, Podgoricu i Skoplje, sa 150.000 odnosno pola miliona stanovnika, shvatićete da pun autobus trkača zapravo predstavlja dobru investiciju i način da se iz godine u godinu konstantno ulaže u promociju kako same trke, tako i grada i zemlje u kojoj se ona održava.

Poslednjih nedelja planovi su mi se malo istumbali. Prvobitno mi je želja bila da istrčim Srednji maraton od 58 km na Fruškoj gori nedelju dana ranije, a zatim u Skoplju polumaraton, ali iz nekih ličnih razloga sam odlučio da na Fruškoj gori ipak pešačim, a da snagu sačuvam za ceo Skopski maraton. Jedan od razloga za tu odluku bio je i taj da po pravilu prvenstvo u autobusu imaju maratonci, i da ne bih došao u situaciju da u poslednjem trenutku ispadnem iz kombinacije jer sam se kasno prijavio i društvo ode bez mene, presekao sam i ipak se prijavio za maraton iako se nisam adekvatno spremio za njega. Na kraju je odustajanje nekih učesnika značilo da je bilo moguće ući u autobus i kao polumaratonac, i iako sam ostao pri tome da trčim maraton, bilo mi je drago zbog toga jer sam imao priliku da upoznam neke ljude koje ne viđam često na trkama, i koje u nekim drugim okolnostima verovatno ne bih ni imao prilike da sretnem.

Ovo mi je bila prva poseta Skoplju i moram da priznam da je ostavilo dosta jak utisak na mene. Prvo, Makedonija je prelepa zemlja. Zelena, brdovita, ispresecana brzim rekama, zaista odaje utisak nedirnute prirode. Dok hodate uz obalu Vardara, kroz park pokraj stadiona, čini vam se da ste pre u nekom primorskom gradiću nego u kotlini okruženi nepreglednim lancima planina. U kontrastu sa tim je osećaj da se nešto stalno gradi, nešto iznova niče. Ono što mi smeta je da se u tome preteruje, tako da gradski trg pre podseća na šahovsku tablu, na kojoj su figure spomenici makedonskim istorijskim ličnostima, nego na centar jedne moderne evropske prestonice. Pored centralne statue “Konjanika”, iliti Aleksandra Velikog, izbrojao sam još devet u krugu od 100 m oko njega. Neke su od bronze, neke od mermera, a sve vreme ih sa ogromnog video bima na susednoj zgradi posmatra Kejti Peri pevajući “California Gurls”. Sve deluje pomalo kičasto, ali sa druge strane to je značilo da smo imali priliku da u cilj utrčimo kroz trijumfalnu kapiju, što je zaista jedinstveno iskustvo.

Iako smo planirali da idemo lagano na četiri sata, na startu smo se Pavle i ja dogovorili da ipak pratimo devojke, Pavle Tanju a ja Sašu, ukoliko im bude bila potrebna podrška u toku trke, jer je bilo zaista nehumano vruće. Trka je zakazana za 9 časova ali i pored toga je na startu bilo oko 25 stepeni, na cilju preko 30, a oni koji su bili znaju da ne postoji način da se igde na stazi uhvati malo hlada osim da se trči van asfalta, po trotoaru, i rizikuje povreda. Sa druge strane, okrepe su bile česte, bilo je dovoljno vode a ishrane u izobilju. Možda nije bilo skupih napitaka sa elektrolitima ili gelova kao na nekim od najvećih svetskih maratona, ali bilo je suvog grožđa, limuna, banana, pomorandži, jabuka, šećera, dovoljno za svakoga da pronađe nešto što mu odgovara i pomogne mu da što lakše stigne do cilja. Već sam u jednom tekstu napisao, nismo mi maratonci previše zahtevni i izbirljivi. Ako nas neko poštuje, trudi se da nam ugodi i preko sopstvenih obaveza, ne traži opravdanja za propuste već prihvata krivicu, mi ćemo biti zadovoljni i želeti da ponovo dođemo. Takva je situacija i bila u Skoplju, doduše bez propusta, bar ja nisam ni jedan primetio.

Sama staza nije toliko inspirativna. Ne mogu da kažem da je depresivna kao novobeogradska deonica Beogradskog maratona, ali ljudi deluju zaista nezainteresovano, možda i u većoj meri nego u našim gradovima, ako je to uopšte moguće. Poslednjih dana i meseci bilo je dosta napeto u Makedoniji i Skoplju, verovatno je i to jedan od razloga da je poslednje o čemu su stanovnici želeli da razmišljaju trka koja prolazi kroz grad i zaustavlja saobraćaj, ali nisam siguran da u potpunosti može da objasni toliku količinu nervoze kod vozača i ravnodušnosti kod pešaka pored kojih smo prolazili.

Vizuelno, dve stvari su ostavile jak utisak na mene. U delu staze od starta do prvog okreta, put vas vodi direktno ka snegom pokrivenim vrhovima Šar planine koji se bele u daljini. Ovo je prvi put da sam doživeo nešto slično na trci, da se pečem na asfaltu na trideset stepeni a da se na nekoliko desetina kilometara od mene izdižu planine do čije površine sunčevi zraci verovatno nikada neće dopreti kroz debeo sloj snega i leda formiran milenijumima. Zaista se osetite malim i beznačajnim, ali u isto vreme i nekako oplemenjeni tim iskustvom, kao da malo bolje razumete stvarno stanje stvari u svetu i svoje mesto u prirodi koja vas okružuje i čiji ste deo.

Druga stvar desila se nešto pre desetog kilometra u prvom, odnosno trideset prvog kilometra u drugom krugu. Prolazeći kroz deo grada sa parkovima koje krasi veliki broj stabala breza, staza je bila bukvalno zavejana “macom” koja je padala sa neba kao krupne pahulje snega. Za nekoga ko je alergičan ovo je verovatno predstavljalo noćnu moru, ali za mene koji sam samo pokušavao da pronađem nešto da mi skrene pažnju sa činjenice da mi ramena i vrat gore od surovog sunca, scena je izgledala nestvarno, gotovo bajkovito. Ali za razliku od pahulja koje se tope i nestaju u dodiru sa vašom kožom, “maca” ume da bude dosta naporna, da ulazi u oči, usta i nos, lepi se za oznojeno telo i opremu, tako da mi je ipak bilo drago kada sam tu deonicu trke napustio.

Negde između petnaestog i sedamnaestog kilometra Saši su počeli da se javljaju veliki problemi sa disanjem i održavanjem brzine, verovatno posledica visoke temperature, nedovoljnog odmora i odlaganja planova za prvi maraton sa polovine aprila na početak maja. Uopšte ne mislim da je stvar psihološke prirode, iako je bila dosta nervozna pre starta. Za nekoga ko je istrčao toliki broj polumaratona, nekada dan za danom, jednostavno je nemoguće da padne u tako ranoj fazi trke. Mislio sam da će biti dovoljno da drastično usporimo, da prepešačimo deo staze, možda čak i ceo drugi krug, ali ipak je sve to predstavljalo preveliki napor. Jednostavno ovo nije bio njen dan, kockice se nisu složile, i šta da se radi… sledeći put će biti bolje. Problem je što smo u tom razmišljanju šta raditi, nastaviti ili odustati, već ušli u drugi krug i propustili priliku da završi bar polumaraton, protrči kroz trijumfalnu kapiju i dobije medalju koju mislim da je ipak zaslužila. Zato sam, kada sam video da bi svaki sledeći korak predstavljao samo dodatno mučenje, uzeo njen broj, stavio ga na sebe, i odlučio da istrčim drugi krug za nju, po cenu da budem diskvalifikovan zbog toga.

Ovde želim da naglasim nešto – mene sve ove trke uopšte ne zanimaju. Drago mi je kada ih istrčim, volim taj osećaj da sam nešto postigao kada prođem kroz cilj, ali ne crpim iz njih ni približno ponos ili zadovoljstvo samim sobom kao neki drugi. Sigurno da nije bilo tako na početku, ali kada su medalje sa maratona počele da se gomilaju shvatio sam da mi je mnogo bitnije sa kim idem na trku nego gde će ona biti i kako će medalja i diploma izgledati. I zato mi nije problem da pravim društvo nekome ili zanemarim sopstvena vremena, ja jednostavno ne posmatram trčanje na taj način i ne uživam u njemu zbog rezultata koje postižem. I možda će ovo nekome izgledati kao nefer potez prema onima koji su trku sami istrčali, ali za mene je u tom trenutku bilo mnogo važnije da neko do koga mi je stalo ne klone duhom i da nekim malim gestom pokažem da mi je mnogo bitnija od toga da li će maraton završiti ili ne. Daleko od toga da sam ovo uradio u tajnosti, naprotiv, sve se dešavalo ispred sudije koji je sve video i pitao nas šta se dešava, ali to nije bitno, nije bitno ni da li će mi pored imena sutra pisati “DSQ”, svestan sam svog poteza, nije mi žao zbog njega i sve bih isto učinio da se ponovo nađem u toj situaciji (u međuvremenu, s obzirom na to da su se naša imena i dalje nalazila na spisku onih koji su završili maraton, poslali smo pismo organizatoru sa molbom da nas diskvalifikuju i izbace iz zvaničnih rezultata).

Kada sam se pozdravio sa Sašom i nastavio sâm, tek tad sam shvatio koliko sam zapravo zagrizao nešto što nisam siguran da li ću moći da progutam. Maraton nije igra, on zahteva posvećenost, disciplinu, odricanje, i iznad svega dužinu! Poslednjih meseci digao sam nedeljnu na blizu 80 km ali kada sam poslednji put trčao duže od tri sata Beograd je još uvek bio zavejan snegom. Dodajte na to da sam pola marta proveo bolestan bez ozbiljnih treninga, i shvatićete koliko sam od drugog dela trke napravio mučenje što trčanje nikada ne sme da postane. U stvari, siguran sam, da nemam iskustvo trčanja ovih dužina, da mi je ovo bila prva trka, verovatno bih i ja odustao negde na tridesetom kilometru, toliko mi je teško palo. U jednom trenutku sam shvatio da mi je mnogo lakše da kilometražu pratim po onoj iz prvog kruga (na oznakama su kilometri označeni sa razlikom od 21 km, dakle 5/26, 12/33 itd.), jer ukoliko bih video cifru 3 ispred broja mislim da bih psihički pao očekujući zid negde između 35. i 38. U glavi sam trčao dva polumaratona, mislim da mi je to dosta pomoglo da završim. Usput sam počeo da zaobilazim ljude koji su me u međuvremenu prošli i moram da priznam da mi je njihov izgled, to da vidim da se i oni muče na suncu kao i ja, malo pomogao. Ne iz razloga da pronalaziš snagu u tuđem bolu, već da vidiš da je i on nešto što sa nekim možeš da podeliš. Pre nekoliko godina, posle mog drugog-trećeg maratona, sam drugove maratonce nazvao mojim sapatnicima. Ovo je bio prvi put da se jasno setim tog izraza i šta on zapravo znači. Negde između 41. i 42. kilometra me je sačekala Saša i zajedno smo ušli u cilj…

Shvatio sam da kad govorim ljudima kako sam se proveo, to radim u crticama, fragmentima, ispresecano, pokušavajući da spojim sve u neku linearnu priču ali ne uspevajući jer je bilo previše pojedinačnih momenata koji su me nasmejali, oraspoložili, zabavili, a koji su jednostavno isečci iz života, nevezani toliko za sam put i trku koliko za ljude sa kojima sam ih podelio. Dok razmišljam o trci kao fleševi mi iskaču scene susreta sa Anom u Vladičinom Hanu, Nemanje koji pokušava da uči u autobusu na putu za Makedoniju, Vojine panike što je večera pomerena sa 19 na 19:45, čuđenja Makedonskih vojnika što Marko “sangejzuje” polu go na kiši, policajaca u civilu koji pokušavaju da legitimišu Pavla i mene, Milana koji je na startu počeo da radi deonice i za koga smo svi mislili da će odustati nakon par kilometara ali je završio ceo maraton, Miljurka koji je nosio aparat sa sobom tokom trke i pokušavao da u šali blokira put Marku koji je krenuo ka čelu kolone, dečka koji je istrčao polumaraton sa psom i okačio mu medalju oko vrata, Kireta koji je ušao u cilj jašući Medu, i još mnogo, mnogo njih kojih ću se setiti tek po objavljivanju teksta, a koje se ne bi ni desile da na trke idem sam kao što neki imaju običaj da čine.

U našoj zemlji ne postoji veliki broj trkača ali to je nešto što se lagano popravlja iz godine u godinu. Uskoro ćemo doći u situaciju kada će broj polumaratonaca i maratonaca biti toliki da će organizatorima jednostavno biti neisplativo da obezbeđuju besplatan prevoz i smeštaj za sve koji bi na trku došli, i ovakve ekskurzije će postati stvar prošlosti. I zato, pre nego što dođemo do toga da o njima govorimo sa setom kao o sjajnom periodu kojeg se rado sećamo, potrudite se da i vi postanete njihov deo. Budite informisani o njihovom održavanju, prijavite se na vreme, i možda već u Koceljevi ili Podgorici i vi budete imali priče koje nećete moći da dočekate da podelite sa svojim prijateljima.

  • Rezultati Skopskog maratona, polumaratona i trke na 5.000 metara.
  • Zvanična galerija Skopskog maratona sa oko 4.000 fotografija sa trke
  • FB galerija Skopskog maratona ThePhotoClub-a
  • Galerija fotografija Skopskog maratona časopisa “Вечер”

Izvor: trkac.net

By Ivan Simić

Govorim tiho i nosim patike za trčanje sa sobom...