Za vikend mi je, dok sam na Adi sedeo sa prijateljima koje sam upoznao na trkama i treninzima u proteklih godinu dana, i sa kojima sam tokom prošle jeseni i zime uglavnom radio dužine nedeljom, drugarica rekla da sam dosta setan kada pričam o trkama na kojima sam u poslednje vreme bio… I u pravu je…

Fruška goraU septembru sam, ne računajući prošlogodišnji Beogradski maraton, koji mi je bio prva trka ali na koji sam išao sâm, zatvorio jedan krug druženja, dobrog provoda i špartanja ovom našom zemljom uzduž i popreko… Za tih godinu dana izblatnjavio sam se do ušiju na Kamenjaru, zaledio na Paliću, uskočio u fontanu u Kuli, upao u potok na Tari, ostao pred trku budan celu noć u Novom Sadu, završio na ušivanju u Vrbasu, bojao se da će mi divlje prase odneti cipele na Zlatiboru, jurio srnu po Mikulji; ali ništa od toga ne može da se uporedi sa vremenom provedenim u društvu ljudi sa kojima sam ta iskustva podelio…

Sada, kada počinjem po drugu godinu za redom da odlazim na trke, ovaj put bez nekih ljudi koji su iz opravdanih razloga sprečeni a bio sam sa njima pre godinu dana, ili ih možda čak tada i upoznao; shvatam da je trčanje sve vreme zapravo bilo samo sporedna stvar, a da je pravi razlog što sam se osećao bolje, što sam bio raspoloženiji i veseliji, taj što sam vreme provodio sa njima…

MikuljaPre nekoliko meseci pokvario mi se hard disk i sa njim mi je otišao dnevnik sa svim treninzima i trkama koje sam istrčao poslednjih godina, kao i albumi fotografija koje sam na njima uslikao… Sve što je ostalo je kilometraža jer sam je redovno delio sa drugarima iz kluba – dve i po hiljade kilometara za ovih godinu dana o kojima pričam… Ni gde sam bio, ni sa kim, ni da li sam držao ritam nekome ili jurcao sam, ni kojim smo se pričama smejali, ni kako smo se proveli… Ništa… Samo dve i po hiljade kilometara…

I to mi otprilike sumira trčanje – ako nemate društvo sa kojim bi ga podelili, ako nemate fotografije ili bar sećanja po kojima bi ga upamtili, onda ono postaje samo kilometraža, vreme na stazi, broj koraka… Lepo je trčati Vračarom kroz jesenje lišće, i biće lepo i sutra i prekosutra i svakog dana dok ne padne sneg i u glavi se svi ne spoje u jedno mutno, neodređeno pamćenje… Čaj sa društvom na Fruškoj gori u sred planinskog maratona ostaje urezan zauvek…

Ovaj tekst je za sve vas koji ste mi pravili društvo ovih godinu dana, koji ste bili sprečeni da dođete u Koceljevu ili Apatin, i koji možda nećete moći da dođete na Savski ili Mačak, moj pokušaj da vam kažem koliko ste mi nedostajali i da trke nisu iste bez vas…

Tekst je preuzet sa sajta Nacionalnost: Trkač

Like!

By Ivan Simić

Govorim tiho i nosim patike za trčanje sa sobom...