Kao što i sam naslov kaže sasvim običan trening. Mnogi će se onda pitati, šta tu onda ima zanimljivo i novo da se čita. Iz ovog teksta nećete saznati ništa novo po pitanju tehnike trčanja, treninga, tempa ili nečega sličnog. Ovaj tekst je posvećen svima onima koji ne mogu da se nateraju da trče, onima kojima je dosadilo dugogodišnje bavljenje sportom i samo su jednog dana odlučili da odustanu. Svima vama poručujem sačekajte još koji trenutak sa tom odlukom  i pročitajte ovaj tekst  koji će vas, nadam se,  motivisati da nastavite  ili tek počnete da se aktivno bavite sportom.

Ne nisam narcis da sam sebe slikam, ovo je slika jednog od prethodnih treinga uslikana od stane moje verne tehničke podrške
Ne nisam narcis da sam sebe slikam, ovo je slika jednog od prethodnih treninga uslikana od strane moje verne tehničke podrške

Dolazak kući sa posla često zna da bude opuštajuć jer telo jedva čeka da se odmori posle još jednog radnog dana, što bi narod rekao “”mozak na pašu, noge o luster i odmaraj”. Kako svima, tako je svaki kraj radnog vremena i meni još jedno slavlje, pad kamena sa srca. Dolazak kući, gde me uvek čeka nasmejano lice sa nekom novom pošalicom, a i uvek nešto zanimljivo da se radi (pogađate, u tom trenutku je sve mnogo zanimljivije od treninga, jer ceo dan na poslu ste čeznuli da pružite noge na krevet i iskulirate) . Onda se u tom trenutku uključi podsetnik u glavi i kaže “ZA SAT VREMENA JE VREME ZA ZAJEDNIČKI TRENING SA KLUBOM”.

Ovde na scenu nastupa ona dugotrajna dilema u glavi, otići na trening ili ostati zavaljen u fotelji. Jedan od takvih dana je bio i ovaj utorak (24.jul). Svi preduslovi, da imam poduži spisak opravdanja i  da ne odem na trening, je bio tu, stojao ispred mene, samo je čekao da ga naglasam izdiktiram. I tada su počeli da se ređaju izgovori u glavi : tek sam se vratio sa posla, umoran sam, vreme je toliko ružno (dušu dalo za valjanje u krevetu uz neki dobar film), sprema se kiša (najverovatnije će me sačekati tačno kada dotrčim na stadion, na 5km od kuće i šta ću onda, kakve sam sreće biće nezapamćeno nevreme), najverovatnije po ovome vremenu niko neće doći na zajednički trening (opet ću raditi trening sam, ali ne brinem, tu je moja verna tehnička podrška) i na samom kraju da začinim spisak pred sam polazak tehničkoj podršci se pokvario bajs. Ovako nešto svakome ubija želju za bilo kakvim vidom treninga, a neretko se dešava da to počne da prelazi u naviku i na kraju vaše bavljenje sportom postane jedna davna prošlost (što bi rekli, samo lepa uspomena). Ipak ni sam ne znam kako, tog trenutka kada sam bio na ivici da izujem patike za trčanje, počeli su da mi se ređaju slike u glavi koje su me samo izgurale iz stana na novu partiju trčanja. U ovakvim trenucima često je potrebno inspirisati sebe na prvi mogući način koji vam pada na pamet (a posle se tog proverenog recepta držati kada zapadnete u ovakvu krizu, kao ja). Naime, toga trenutka, u glavi su mi se jedna za drugom ređale slike sa prethodno istrčanih trka (za koje se nisam spremio, takođe zbog učestale pojave ovakvih tmurnih dana), ređale su se slike trka koje sam loše istrčao, u kojima su me pobeđivale kolege trkači koji realno imaju mnogo lošija vremena od mene, oni brži koje na svakoj trci vijam su mi bivali sve dalji i dalji, zatim slika sebe koji ulazim u cilj  sa strašnim, neizdrživim grčevima u celom telu, slika zabrinutog lica moje tehničke podrške (jer znam da je njoj mnogo teže da me gleda u tom stanju u kom završavam trku, nego meni samom koji sa takvom patnjom prolazim kroz cilj). Za nepoverovati je, ali istog tog trenutka onaj spisak opravdanja za neodlazak na trening nestaje istom onom velikom brzinom kojom se i pravio i istog trenutka u glavi dominirao misao “nikada mi se više takvi trenuci na trci neće ponoviti, neću to više da dozvolim”.

Kao torpedo sam se stvorio na ulici. Pod utiskom, radim jače  zagrevanje do Dunavskog parka. Baš kao što sam i pretpostavljao – opet nikoga nema na zajedničkom treningu, nema veze nastavljam dalje biće to još jedan brži trening. Uključenje na kej i  tamo nastavljam zagrevanje za deonice. Srećem Dejan i Tanju Radumilo, usporavam tempo, ali mi oni prave društvo svega par kilometara i dalje nastavljam na deonicama opet sam. Ne mari, i dalje je volja na visokom nivou. Naravno kiša je počela, opet onako kako sam pretpostavio (jedino što nije bilo nezampaćeno nevreme, mada verujem da me ni ono ne bi oteralo tog trenutka sa stadiona). Svaka deonica je bila teža i teža, ali samim time sam bio siguran da treining ide u dobrom smeru (bez muke nema napredka), par puta mi se čak i desilo da bacim pogleda ka klupama pored atletske staze u potrazi za pogledom moje tehničke podrške, ali onda sam se vratio u surovu stvarnost (ona je sprečena da ti danas drži inspiarciju da odradiš ceo trening).

ovog puta su bili samo tuđi bajsevi pored staze, Nataša je sa svojim bajsom nažalost bila prinuđena da me čeka kući
ovog puta su bili samo tuđi bajsevi pored staze, Nataša je sa svojim bajsom nažalost bila prinuđena da me čeka kod kuće

Ipak motivacija je čudo. Deonice odrađene onako kako sam i planirao kada sam krenuo od kuće (plan treninga je bio mešavina dobre dužine kroz grad i po keju i brzinske izdržljivosti na stadionu, ali neću dalje smarati sa detaljisanjem o sadržini treninga jer to nije tema ovoga teksta), čime sam bio neopisivo zadovoljan. Posle mesec dana mučenja na treninzima (prouzrokovanog sopstvenom glupošću i iscrpljenošću na dan trke a i na samoj trci našeg kluba na kraju juna), odustajanjem na polovini svakog treninga, ovo je bio prvi trening koji sam odradio u svom ritmu. Zadovoljstvo je još veće kada se samo setim da sam čak i pomišljao da ne krenem na trčanje te večeri. Krećem lagano nazad da rastrčim kući. Na listi muzike (koju stalno slušam dok trčim ….. znam to je mana za nekog ko se ozbiljno bavi nekim sportom, nije baš profesionalno, ali mene motiviše, a ja sam zagovornik toga da one navike koje te motivišu ne treba menjati), kreće sledeća pesma :

jedna od pesama sa play liste

uz pomisao da me kući stvarno čeka moja  “veštica malena” 🙂 ,  na licu mi se iskrada osmeh od uveta do uveta.  Daljim ređanjem sve jače i jače muzike na play listi, noge same počinju da ubrazavaju. Iako je rastčavanje posle denica, uvek po pravilu predviđeno da se radi lagano, ipak kontolisano ubrzavam do kuće (jer nekada i nogama treba pustiti da se malo protegnu 🙂 ). Naravno kiša i dalje pada, sve jače i jače.

Na samom kraju da rezimiram, ulazak u zgradu solidno umoran, mokar ko miš,  naočare muzgave, zamagljene, pokvarena frizura 🙂 , ali prezadovoljan odrađenim i još na ulazu u stan me čeka duhovita opaska “ala si mokar….. super, ne moraš se tuširati, uštedećemo na vodi 🙂 ” – NEPROCENJIVO (nije master kard nego samo jedan Sasvim običan trening, na sasvim neobičan način 🙂 ).

Nakon ovog dana sam zaključio da sam pronašao svoj način kako da se motivišem za trenig onim danima kada mi onaj glasić u glavi govori da je možda bolje da ne odem na trčanje. Nadam se da ćete i vi posle ovoga teksta pokušati da nađete isto neki svoj način da se motivišete na predstojećim treninzima.  Ja znam da hoću, jer, kao što rekoh gore u tekstu, dobre stvari ne treba menjati.

photo by Nataša Tucaković (tehnička podrška)