Malo šaptanja i dogovaranja i puffff desilo se čudo. Ja istrčala svoj prvi maraton. I sada dok pišem malo mi čudno. 42 km…Nikad nisam osetila dalje od 25…

Posle Apatina mi se činilo da je bilo dosta za ovu godinu. Jednostavno sam se razočarala jer sam sebi napravila pritisak, a to je najmanje što sam želela. Ali i posle lošeg osećaja na stazi nekako me vuče, želim još. A najgore je kada dođem kući i počne sve da mi nedostaje. I onda sledi „prelistavanje“ sledećih dešavanja. Plavi krug je bio idealan način da pružim podršku Ninoslavu jer prošli put, kada je organizovao trku, nisam uspela da dođem. Naravno, bilo je u planu istrčati krug podrške. I onda je sve krenulo nekim čudnim tokom. Što bi moja mama rekla „kako je suđeno“.  Dopisivanja, zezanja i na kraju odlučih da se pridružim devojkama koje su se prijavile za maraton.

Iskreno, lakše mi je bilo da pomislim sa njima 42km, nego sama 7,7km 🙂 Bilo je u planu da trčimo Sasha, Ivana, Milena i ja. Milena je bila sprečena ali naravno da smo mislile na nju i ona nam je na neki način svojim porukama u toku trke (koje smo tek kasnije videle) dala još više energije.  Sasha je glavni „krivac“ jer nas je ona okupila i hvala joj 🙂

Ja sam imala mali problem sa prevozom ali sam se na kraju snašla i stigla to jutro u 8h. Na stanici me je čekala Sasha, uvek nasmejana, pozitivna i pravi mali zvrk 🙂 Stigle smo na Adu i tada počinje adrenali na radi, kada sam ugledala sve drage ljude. Stiže i Ivana, daje mi kapu, koja me je spasila od vetra.

Naš plan je bio da istrčimo trening – koliko možemo. Ok tu smo gde smo i laganica. Tako smo i uradile. Masa je vrlo brzo otišla a mi smo lagano trčkarale i zezale se.  Prva dva kruga nisam ni osetila, a mislim da nisu ni one. Takoreći bile smo idealan spoj. U trećem krugu Sasha je već  počela da priča o svojim kolačićima i kako ih je uredno pripremila da nas čekaju. 🙂 Na šta sam joj ja samo rekla : „Molim te pričaj o njima kada budemo pri kraju četvrtog kruga“. Jeste da sam na odvikavanju (od kolača naravno) ali to se nije smelo propustiti.  Ne sećam se kad se tačno desilo ali mislim da je bilo oko 25-og km kada je počeo stomak da me boli, trne, pa sam morala da stanem. Tačnije zajedno smo tako odlučile da je bolje, malo odmora. To nam je mnogo pomoglo. Posle 30-og kilometra Ivana mi reče da prvi put trči toliko – kao i ja. I baš sam bila srećna i ponosna. Nisam imala neku veliku krizu, išle smo lagano i zajedno se dogovarale kada stajemo i odmaramo. Poslednji krug mi je bio najlakši jer smo imale društvo, pridružili su nam se Anja, dva Miloša J i još jedan dečko kome nisam zapamtila ime. Sve u svemu nije bilo teško kako se meni činilo da će biti. Drago mi je što smo funcionisale kao jedno. Smejale se, stajale, bodrile jedna drugu ali što je najbitnije nismo pomišljale na odustajanje. U cilj smo ušle vedre i nasmejane, slike sve govore 🙂 „Sasha, Ivana da li sam vam rekla koliko se ponosim što ste deo mojih prvih 42km?“ Možda i nisam od uzbuđenja, čestitki, žurbi na voz… Ali mislim da vi to dobro znate.

Hvala Ninoslavu na dobro organizovanoj trci, Nataši na fotkama i svima koji su nas podržavali i bodrili na stazi.

Sasha mi je spakovala malo kolača jer nisam mogla u žurbi da ih jedem jer ja u hrani uživam. Izašla sam iz voza, sela na klupu, otvorila kesu sa kolačima i prstima ih jela dok me je masa onako izmorenu, iscrpljenu, čudnu posmatrala…Da to sam ja, čudna, ali ipak svoja…