Još od studentskih dana trčanje je postalo moja svakodnevnica. No, za učestvovanje na trkama zaslužan je brat Bojan, dugogodišnji trkač, koji me je konačno “ubedio” da se spremam za polumaraton. A kada sam pre godinu i po dana istrčao svoj prvi polumaraton (i to Noćni), ni slutio nisam da ću trčati tri maratona u 2012. godini.  Ali jednostavno, velika želja i motivacija su presudile. Kao i reči Emila Zatopeka, nekadašnjeg zlatnog olimpijca, koje krase desktop mog računara:

“Mi smo u suštini drugačiji od drugih ljudi. Ako želiš da pobediš u nečemu, trči 100 metara. Ako želiš da doživiš nešto novo, trči maraton”

Na Beogradskom i Novosadskom maratonu velika želja, opterećenje očekivanim vremenom i prebrzo istrčana prva polovina maratona, a i verovatno nedovoljna pripremljenost, uticale su na velike grčeve u poslednjih 5-6 km, i borbu da se kako-tako privede trka kraju.

 A kada se “pojavio”  Reciklažni maraton, odmah sam znao da ću ga trčati. Sjajna ideja Fruškogoraca je i realizovana na odličan način. Za to je potrebna velika energija i naravno ljubav i svaka im čast na tome!

Mali strah od vremena se istopio kao i prvi sneg desetak dana pred trku. To jutro 22.12. je bilo hladno, oko nule, ali kada je Dragiša Filipović mogao u 6:00 da krene iz Paraćina, rekao sam sebi da nemam pravo da “kukam”. Pa bolje je nula, nego +35, kao u Koceljevi ove godine.

Želeo sam da Reciklažni maraton istrčim bez hodanja, bez velikih grčeva, i naravno sa osmehom na licu. I uspeo sam u tome! Plan je bio pola sata po krugu. Od osam krugova prvih četiri istrčao sam u laganom tempu za dva sata. Ali vetar koji je pojačao od trećeg kruga stvorio je osećaj hladnoće, koji se pojačavao kod mene. Ne znam kako bi se sve završilo da nije naišla “pomoć prijatelja”. Jovica Cucić koji je trčao 21 km, dao mi je gornji deo trenerke i temperatura tela se brzo normalizovala. Ipak naredna tri kruga sam trčao nešto sporije. Malo zbog hladnoće, a više zbog straha od mogućih grčeva, mogućih stajanja, hodanja… Ali bodrenje promrzlih divnih ljudi na okretima, kao i na početnoj tački, je nešto što daje neverovatnu i dodatnu snagu. Na sedmom okretu Miloš Lazić mi reče: pa možeš ti i malo brže… I bio je u pravu.

 A onda osmi krug, poslednjih 5.3 km. Kako je odmicao osećao sam se sve bolje i sigurnije. I fantastičan neopisiv osećaj – sprint poslednjih 700 metara! Za konačnih 4:12, najbolje vreme u trećem ovogodišnjem maratonu, bez grčeva, bez hodanja i naravno sa osmehom na licu!

 

Da ne zaboravim da kažem i veliko Hvala našim fotografima, koji ove lepe događaje zauvek nesebično beleže za sve nas, bez obzira na vremenske uslove!

Danas sedam dana kasnije osmeh je i dalje na licu, a to je najvažnije…