Fruška Gora u Grgurevcima

14.Avgust 2011. Ustajem u pola osam i Daca, Zoki Marković i ja čekamo Zeca i Daru ispred moje zgrade… Kada sam zbog kašnjena nazvao pospanog Zeca, on se izvinjava jer ipak se malo preračunao i doći će tek u pola 9. Ništa zato. Vraćamo se gore, klopamo, ispijamo kafe i pregledamo slike sa mora. Zec i Dara se pojavljuju u dogovoreno vreme i mi krećemo put Grgurevaca. Put prolazi u priči, smehu, šali i ubrzo stižemo na odredište, u kuću našeg domaćina Bojana Ćulibrka. Svi se pozdravljamo, kako to obično ide, a ja neznajući da uskoro krećemo sa trčanjem, otvaram svoje prvo pivo tog dana. Ipak, saznavši za trku i otpivši par dugih gutljaja, odlučujem da ostatak ostavim za posle, za oporavak. Stajemo na start trke koji je tik ispred domaćinove kuće, gledamo mapu tako da možemo vizualizovati stazu i da ne bismo sa iste skrenuli u neke kukuruze ili sl. Ono što sam prvo osetio, posle klasične euforije početka trke, jeste razdraženo sunce, koje nas je palilo i žarilo svo vreme našeg trčanja. Odmah na startu trke, Raš poziva grupu klinaca da nam se pridruže i oni sa svojim bajkovima podižu atmosferu na viši nivo. Prva grupa se odmah izdvojila, Boško, Deki, Nenad, Zoki M. i Dragan, ako sam nekoga izostavio, izvinjavam se. Zatim Raš i Keti tandem i moja malenkost. Već posle nekih 5km, počinjem intenzivno da razmišljam o vodi, prosto maštam kako polivam glavu i uzimam par dugih gutljaja. Nekako potiskujem te misli i nastavljam trku. Motiv za početak mi je da stignem Keti i držim pristojan tempo i distancu čisto da je ne izgubim iz vida. Staza je jako zanimljiva, sa dosta uzbrdica i nizbrdica, gore sunce a oko vas puca ravnica, kukuruzi i po koje usamljeno drvo pored puta. Od svega toga ništa ne proizvodi hlad, neki kvar ili sl, ko će ga znati? Moje oduševljenje kada sam naišao na prvu okrepnu stanicu može se porediti sa malo čim u životu. Nakon osvežavanja, prestižem Keti i Raša koji su napravili kratku taktičku pauzu i na žalost ubrzo posle prve okrepe, 6km od cilja, shvatam da me je vrućina pobedila… Kako to obično biva, borim se sam sa sobom, izmišljajući sijaset razloga zašto ne bih odustao… Tu su devojka, domaćin, drugari, kumovi i svi razlozi koji mi ne daju da stanem. Posle nekog vremena počinje stvarno da mi bude teško, ali tu me na moju sreću stiže Raš, nekih 3km od cilja. Prija mi društvo, ali mu kažem da ako može, ubrza i da me ostavi, pošto osećam da počinjem da se vučem. On na to odgovora, da neće Kuma ostaviti u takvom stanju, što naravno, shvatam kao kompliment… Zatim nailazi druga okrepna stanica, uzimam malo vode i nastavljamo. Prošavši crkve, kuće i sijaset ulica, negde u daljini vidimo cilj… Tek kada Raš i ja pravimo sprint finiš, završavajući trku zajedno, shvatam kakve iluzije naš um može da nam napravi da bi nas sačuvao od umora, toplotnog udara, šta već… Nekih 4 kilometra pred kraj, osećam bol u malom prstu desne noge, koji uopšte nije bio naivan, ali sam nekako i to izignorisao. Kada sam stigao na cilj, uviđam da mi je patika sva krvava i da sam bukvalno otkinuo pozamašan komad tkiva. Ništa zato. Bojan iznosi komplet prve pomoći i stručno odseca viseći deo, dezinfikuje ranu i ja k´o nov! Za to vreme naš drugar Bane, koji nije trčao, ali hoće sledeće godine, napravio je jedan od boljih roštilja koji sam u životu jeo… Nakon fantastičnog hasa u vidu roštilja, kolača, pivca i ostalog idemo u Grgurevačku crkvu, malu divnu crkvu sa visokim svodom, koja je stara preko 240 godina, sa freskama koje datiraju još iz 17 veka. Tu slušamo priču popa o Grgurevcima, zanimljive istorijate, priču o lozi posađenoj pre 2000 godina i mnoge, mnoge druge. Zatim sledi odlazak u mesnu zajednicu Grgurevci, gde nas gospodin Dragan nadopunjuje zanimljivostima o Grgurevcima i vodi nas u spomen sobu, gde možemo videti slike Grgurevačkih heroja iz drugog svetskog rata a kasnije obilazimo spomenike. Nakon toga, odlazimo u Etno Kuću majke Angeline, koja nas je ljubazno provela kroz njenu etno kuću u kojoj se živi isto onako kako se živelo i pre 150 godina i gde ona i njena porodica i dalje tako žive. Ponuđeni smo domaćim vinom, likerima i raznim đakonijama, slušamo njihovu porodičnu istoriju, a posle čak prisustvujemo izložbi slika talentovanih slikara iz regiona, koju vodi majka jednog od dečaka koji nas je pratio na bajku. Na žalost, dečakov otac, čuveni Grgurevački slikar Toni, preminuo je pre tri godine i to je razlog zašto nam je dečak, inače i sam se bavi slikanjem i želimo mu puno uspeha ovom prilikom, u jednom momentu rekao: ,, Žao mi je , ali ja sada moram da se vratim, imam samo majku i neću da brine“. Posle obilaska etno kuće, žurimo da pokupimo stvari i nas same odvedemo na jezero… Usput srećemo narodnog heroja, čika Branka, koji nas od srca pozdravlja i nudi se da nam i on priča o istoriji sela, budući da je hodajuća enciklopedija, ali na žalost, nama je jezero u planu… Jezero je prelepo, veliko, široko i duž oboda na svakom mestu se može stati, mada je dubina na ostalim delovima velika, voda je prijatna i ja sa uživanjem radim plivački segment koji sam zacrtao sebi tog dana. Naravno ispucavamo penale u vodi, zezamo se, posle jedemo lubenice i uživamo. Vraćamo se kući, gde neki od nas pregladnelih opet konzumiraju roštilj i kolače, a zatim ponovo kod majke Angleine na paprikaš od divljači, domaće vino i likere. Negde oko 23:00 krećemo put Novog Sada… Pravimo jednu pauzu na našoj Fruškoj da bismo gledali zvezde i popričali zadnji put tog dana… Sledi krevet i regeneracija….

Ono što mogu objektivno da kažem, jeste da je trka u Grgurevcima za mene najbolja trka na kojoj sam ikada bio posle Noćnog Maratona. Ja kao trkač trku gledam kao jednu veliku avanturu. Volim da kada se vratim sa trke imam taj osećaj da je u meni ostalo nešto vredno, nešto posebno, volim da znam da sam maksimalno iskoristio dan… Postoje mnoge trke, elitnije,  na kojima je sam trkački segment bolje odrađen, ali takve trke često nam daju priliku samo da se trkamo, a posle kud koji mili moji… Ova trka je u meni ostavila nešto vredno i trajno i ne bi bilo fer da je nazovem samo trkom jer to je čitava jedna manifestacija prijateljstva, za koju verujem i nadam se, da će postati tradicionalna. A svi vi koji dobijate primedbe na organizaciju trke i želite sugestiju kako da popravite kvalitet vaše trke, evo vam najbolji primer. Za kraj bih se zahvalio domaćinu Bojanu Ćulibrku i pozvao  sve vas da sledeće godine dođete, uveličate manifestaciju i super se provedete!