Na put sam išla sam sa grupom David’s Adventure Team iz Beograda koju predvodi David Kovačević. Iskrena da budem, na početku, nisam imala predstavu šta me tamo očekuje. Počinjem da razgovaram sa ljudima koji se bave alpinizmom. Postavljaju mi gomilu pitanja: da li si fizički spremna, da li znaš šta te tamo čeka, da li znaš da šetaš u derezama, koje čvorove znaš, da li znaš da koristiš cepin,… Sve vreme se pitam čemu sva ta pitanja? Moji odgovori su u većini slučajeva negativni. Ali to me ne sprečava da odustanem od svoje zamisli. Sa 40 stepeni dolazim u Austriju, pada kiša, prilično je hladno. Kako bih vam rekla, zabava počinje.

Stižemo u kamp gde ćemo provesti prvu noć. Kamp se nalazi na 1650 mnv. U kampu je sve mirno, pored nas ima još par šatora, svi odmaraju za sutrašnji poduhvat. Sutra dan ustajemo u 6h, pakujemo rančeve i krećemo ka vrhu. Došli smo do polazne tačke, to je dom koji se nalazi na 1900mnv. Izlazim iz kola, dobijam ostatak opreme koji treba da spakujem u ranac: cepin, dereze, pojas, prusike, karabinere… Stavljam ranac na leđa i ne mogu da verujem šta mi se dešava. Gledam sa onog parkinga neki snežni vrh u daljini i razmišljam: Bože, šta mi sve ovo treba?! Ranac mi je težak oko 12kg?! Javljaju se pitanja, kako ću ja preći 2000 mnv sa tim teretom na leđima, da li je to moguće? Znam, znam… Moram da iskontrolišem misli, stavljam svoj najlepši osmeh na lice i krećem.

20150820_201014

Do vrha imamo 3 doma. Stižemo do porvog doma, 2241 mnv, lagana šetnja po stazi ukrašenoj brojnim vodopadima. Priroda je zaista nestvarna. Pravimo veoma kratku pauzu i nastavaljamo do drugog doma koji se nalazi tik pre glečera. Tamo ćemo praviti pauzu za ručak. Šetam, uživam u prirodi, ranac mi je sve teži ali se trudim da ne razmišljam o tome. U glavi mi je samo supica i šunkica koju ću jesti za ručak. Konačno stižemo i do drugog doma koji se nalazi na 2802 mnv. Jedva sam dočekala da skinem ranac sa leđa. Ulazim unutra da se malo ugrejem i macnem onu šunkicu, ali na žalost, ne mogu… Imam blagu glavobolju i mučninu, gadi mi se sva hrana. Pitam se, da li je to normalno? Uzimam čaj čisto da se malo ugrejem i razmišljam o tome što me čeka. Do sada je sve bila lagana šetnja. Pred nama je glečer i penjanje uz stenu do trećeg doma. Dobijamo informaciju da se otvorilo 5 novih pukotina na glečeru. Ja naravno ne znam ni šta to znači, samo se smeškam i gledam u šunku koju ne mogu da jedem. Pauza je gotova, nastavljamo dalje. Oblačimo neophodnu opremu i upućujemo se na glečer. Pada sneg… Stigli smo. Stajemo u navezu i krećemo maksimalno skoncentrisani kako bi uspešno obišli sve pukotine. Osećam visinu, u par navrata shvatam da nemam daha. Zamolim ekipu samo za dva minuta pauze da uspem da nadišem. Glava me i dalje boli, muka mi je, osećam se sve slabije, a sve opasniji deo puta dolazi. Dolazim do daha, stiskam zube i nastavljam dalje. U glavi mi je prisutna misao da moram stići do doma, za dalje ću videti. Prolazimo pored pukotine, zaista izgleda impozantno. Toliki ambis još nisam videla. Uz osetan napor, savladavam glečer. Preostala mi je stena i stigla sam do doma. Vidno umorna krećem dalje. Ne pravimo pauzu. Vidim dom, imam osećaj da mogu da ga pipnem. A on je zaista daleko…. Napravim par koraka pa stanem da odmorim. Ostatak ekipe se nudi da mi ponese ranac. Kažu bolje da ti nosimo ranac nego i tebe i ranac. Ja odlučno odbijam, mislim se, popeću se do doma pa makar ranac i u zubima nosila. Trudim se da ostanem skoncentrisana do kraja, osiguravam se pomoću sajle i konačno stižem do doma, 3451 mnv. Dan je gotov, sledi nam odmor i noćenje u domu dok je penjanje na vrh predviđen za sutra dan. Presrećna sam, ali u isto vreme i zabrinuta. Ne osećam se dobro. Što bi se reklo, osećam visinu. I dalje me boli glava, muka mi je, umorna sam, svu tečnost što popijem odmah i izbacujem, nemam dovoljno soli u organizmu. Teram sebe da jedem, znam da mi treba snage. Uspevam da pojedem nešto na silu. Sledi ćaskanje sa ljudima sa svih strana sveta. Atmosfera je prilično vesela, čak se i harmonika svira. Međutim, počinje da me trese groznica. Ostatak ekipe me uverava da je sve to normalno za tu nadmorsku visinu. Krećemo na spavanje. Sjajno je, u sobi nas ima samo 16-oro. Umor me savlada i tonem u duboki san.

20150821_120714

Čuje se zvuk alarma, da li je moguće da je već 5 časova? Gledam kroz prozor i ne mogu da verujem kako izgleda svitanje, nestvarno. Lagano se spremamo i krećemo ka vrhu. Srećna sam, dobro se osećam, telo mi se u potpunosti aklimatizovalo. Još nešto me čini srećnom, ranac je lakši, nosimo samo rezervnu garderobu i vodu. Postavljni u navezi od 4 čoveka, prelazimo uspon koji je bio prekriven svežim snegom i stižemo do stene. Krećemo da se penjemo. Neki delovi su osigurani, neki ne. Na delovima koji nisu osigurani, osigravali smo jedni druge pomoću stene. Osiguranje koje je postavljeno je postavljeno u vidu metalne šipke visoke 1 metar. Za nju se uvek vezujemo kako bi čitava naveza bila bezbedna. Polako prelazimo put, zaista je neopisivo. Neki delovi su veoma eksponirani, izgledaju strašno i u isti mah nestvarno. Da li je sve to samo slika? Prelazimo tako zvani nož. Penjanje je prilično zahtevno. U nekim delovam sam morala da skinem rukavice kako bih zabola prste u malu pukotinu u steni ne bi li se popela. Bilo je delova koje smo morali na potisak da penjemo. Sve u svemu veoma teško. Nervozu mi unosi zvuk dereza ljudi koji proklizavaju dok penju, svesna sam opasnosti koja je u svakom momentu prisutna. Dodatno nervozu unose alpinisti koji nemaju strpljenja da te sačekaju pa počnu da obilaze našu navezu. To ne bi bio problem da su pri tome pažljivi. Ali u većini slučajeva se dešavalo da upletu svoje uže u naše, ili pak skinu naše osiguranje sa šipke kako bi stavili svoje. Imala sam utisak da mi veću opasnost predstvaljaju drugi alpinisti nego sav onaj ambis oko mene. Uz malo muke, stižemo do vrha. Da, to je to… Ceo svet je moj. Pogled je zaista nestvaran, osećaj neverovatan. Ne postoje reči kojima bih to opisala. Slikamo se, i brzo krećemo dole, nema dugog zadržavanja.

 

20150822_090135

Krećemo dole i shvatam šta sam prešla, i ne mogu da verujem. Gledam u daljinu i razmišljam, treba to sve i sići. Silaženje mi teže pada. Svesna sam da moram ostati maksimalno skoncentrisana kako ne bih ugrozila sopstveni pa ni tuđ život. Put je zaista zahtevan, ali uspešno ga savladavamo. Stižemo do doma u kojem smo noćili. Pravimo malu pauzu ali nema opuštanja. Treba još jedan deo stene da siđemo i glečer da pređemo. Krećemo lagano, svi su vidno zadovoljni. Ispenjali smo vrh, imali smo predivno vreme, taj osećaj nas još uvek drži… Lagano prelazimo glečer, sada je sve lakše, idemo niz brdo. Stižemo do doma i pravimo pauzu za ručak. Nakon pauze, ostao nam je još lakši deo, put koji vodi do polazne tačke. David ima običaj da strči sa planine, izaziva me? Pa zar on ne zna da sam ja čan ARK Fruška gora? Mi izazove sa obe ruke prihvatamo. Marinko i ja se hvatamo u koštac sa njim i krećemo da trčimo. Trčim i pitam se, zašto to radim? Zašto ne mogu kao sav normalan svet da lagano siđem sa planine, i zapravo, odakle mi snage da trčim sa tim rancem na leđima koji opet ima oko 12kg? Iskrena da budem, ni dan danas nemam odgovore na ta pitanja… U glavi mi je samo slika puta koji sam prešla ne bi li se popela na vrh. Misao me jedna drži, uspela sam…Verujte mi, ništa nije nemoguće. Bitno je samo to istinski želeti… Velika je borba, velik je napor, kako fizički tako i psihički, ali vredi svakog napravljenog koraka!