Crvena staza 47,5 km

Dugo očekivano 2. kolo treking lige Vojvodine – Srbije za 2011. godinu, najzad se održalo u subotu 2. jula. Planirani termini za kraj maja i početak juna, većini učesnika nisu odgovarali, što zbog ličnih obaveza, što zbog drugih trka…

S’ nestrpljenjem sam iščekivao ovu trku jer sam znao da mogu ostvariti bolje vreme u odnosu na 1. kolo kada sam imao povredu kolena.

Veče pred trku se dogovaram sa Marković Zoranom o zajedničkom odlasku na Popovicu – Fruškogorsko vikend naselje. Nalazimo se u pola 8 i kolima zajedno krećemo put naše lepe Fruške gore 🙂
Skup svih učesnika bio je kao i po običaju u domu PSD Železnicar na Popovici, gde je ujedno bio start i cilj trke. Pri dolasku u dom, organizator treking lige, Lambros Hudeludis nas je sa nestrpljenjem iščekivao. Takođe su tamo već bili Dragan Nagradić i Biljana Čonkić. Radujemo se jedni drugima, počinjemo da pričamo o prethodnim trkama i slušamo zanimljive priče o planinskim Grand Prix trkama koje nam je pričao Zoki.

Pred start trke Dragan i ja smo odradili lagano zagrevanje i istezanje, dok su se Bilja i Zoki zagrevali čajem 🙂 Ubrzo su stigli Dragan Ćirić, Miodrag Cvetanović i Dražen Sarjanović, pa je konkurencija među trkačima time bila jača.

Očekivalo se da će ovo kolo treking lige biti posećenije, međutim do toga nažalost nije došlo… Svi smo sa nestrpljenjem iščekivali 9 sati, tj. start trke! Čekali smo još samo da se pojavi prošlogodišnji pobednik treking lige, Uglješa Nikolić, i trka je mogla da počne. U 9.05 h, Lambros daje znak za start, i polako krećemo laganim trkom ka prvoj KT Ledinci, ali bez Uglješe. Već na prvoj nizbrdici pokušavam sa Draganom da se odvojimo od Ćire i Miše, i da probamo da idemo nekim našim tempom kao na zajedničkim treninzima. To nam polazi za ‘rukom’ pred samo spuštanje u Ledince, ali nas sustižu na asfaltnom delu kod Ledinačkog groblja. Izmedju KT Ledinci i KT Rakovac, staza je bila na par mesta skoro pa neprohodna. Bilo je delova gde smo bukvalno morali proći kroz koprive i kupine koje su ostavile lepe šare na našim nogama 🙂 Na tom delu staze opet uspevamo da pobegnemo Ćiri i Miši, i stižemo do sledeće KT Manastir Rakovac.
Iako je vreme bilo na neki način prohladno za ovaj deo godine, na kraju sela Rakovac smo morali da se malo rashladimo i umijemo izvorskom vodom. Kako smo ponovo ušli u šumu, tako je i kiša počinjala da rosi i lagano pada. Temperatura do tada nije prelazila više od 17-18 stepeni, ali je zato vlažnost vazduha bila 90-95 %. Staza nije bila ni malo laka, šta više, bilo je delova gde smo morali da se zaustavimo da bismo očistili blato sa patika. Ne mnogo klizava, ali je podloga bila prijatnija za trčanje od tartana! Meni kao ljubitelju off-road trčanja je bilo idealno,  jer volim da se vratim kući prljav – tek onda znam da sam odradio dobar trening 🙂

Posle Rakovca, pretičemo Knežev Aleksandra – planinara PSD Železničar – koji je startovao sam oko pola 8 da bi stigao pre mraka na cilj. Usledio je strmi silazak ka potoku Dumbovac, a to je ujedno bila i KT. Takođe pravimo malu pauzu i pokušavamo da se rashladimo putem kondukcije – nacin raspršivanja toplotne energije.

Nakon kratke pauze, čekao nas je jedan od najstrmijih uspona na stazi koji vodi ka lokalitetu Rim. Uspon je dugačak svega 200 m, ali poprilično zahtevan! Nastavljamo do sledece KT Man. Beočin, tj. do rasadnika. Posle svega 500 m od rasadnika i ponovnog osveženja na potoku i kratke pauze, sustiže nas Uglješa. Opet je usledio težak uspon koji je vodio od potoka do asfaltnog puta Crveni čot – Beočin, prema KT Osovlje. Povremeno sam se osvrtao i gledao gde je Uglješa, ali ga nismo ni Dragan ni ja videli. Verovatno je taktizirao i nije želeo da se previše troši na usponu. Od KT Osovlje do KT Crveni čot smo išli pola asfaltom, pola šumskom stazom.

Na samom izlasku pred TV toranj, opet nas je bilo trojica. Tu se pozdravljamo sa Uglješom, sipamo vodu i planiramo zajednički spust ka KT Dolina kestenova. Ipak smo Dragan i ja nastavili sami, dok je Uglješa ostao da iskulira još malo. Kiša je bila sve jača, dok smo mi krupnim koracima gazili nizbrdo. Svo vreme smo išli grebenom. Na jednom delu gde smo trebali da se odvojimo levo sa grebena, zaustavio sam se da očistim blato sa patika, i pri tom sam ugledao Ćiru i Mišu.

Od tog trenutka smo trčali zajedno nas četvorica, i čekali kad će Uglješa da se pojavi… Posle KT Dolina kestenova, stižemo i do KT Testera. Tada sam prvi put primetio da je sve na meni mokro; majica, šorc, čarape, patike, pa čak i torbica u kojoj sam držao gelove, čokoladice i sendvič. Osetio sam da mi polako pada energija, i tad sam podelio sendvič sa Draganom koji je izgubio Snickers, a Ćira i Miša su ga našli i usput pojeli 🙂 Pri dolasku na KT Andrevlje, svi sipamo vodu osim Ćire, a ja sam odlučio da tada uzmem i prvi gel. Pred sam uspon, koji je bio dugačak oko 4 km, čekao nas je još jedan prolazak kroz koprive 🙂 Nismo imali izbora, stegli smo zube, lanuli po koju i ‘lagano’ se provukli…

Na usponu je Dragan prvi počeo da forsira, što meni nikako nije odgovaralo jer sam želeo da se sačuvam za asfalt i pokušam da se nosim sa Ćirom i Uglješom koji se očekivao svakog časa. Posle svega 1 km, Dragan je usporio, gde ga Ćira pretiče i pokušava da se odlepi Draganu i meni. Miša nije mogao više da prati naš tempo, pa je zaostao. Trudio sam se da ne dozvolim Ćiriću da napravi veću prednost od 20-30 m sto mi je i pošlo za nogama 😉 Zajedno stižmo na KT Letenku, sipamo vodu, neko jede bonžitu, neko razmućuje Isostar prašak, a Dragan se žali na Snickers 🙂

Krećem prvi, i pokušavam da pobegnem Draganu i Ćiri. Dragan nije mogao da me prati, ali zato me Ćira pristiže kod Jabuke i počinje polako da mi se odvaja. Već u tom trenutku sam video da ne mogu pratiti njegov tempo, jer je imao svežinu i kilometre u nogama koji su meni falili… Usledio je uspon pred KT Raskrsnica Crveni čot – Brankovac, koji sam morao da prepešačim, iako je to bila asfaltna deonica. Posle raskrsnice, takođe se išlo asfaltom, ali su noge bile teške posle 35 km! Kiša je prestala, ali je zato usledila sparina i isparavanje! Pred KT Brankovac, stiže me Uglješa i tad čujem od njega da je po Mišu došla žena kolima (verovatno na Letenku) i kaže mi još za Dragana: “Onaj tvoj je puk’o!”. Od Brankovca smo krenuli zajedno, ali mi je i njegov tempo bio prejak. Pretpostavio sam da je odlučio da vija Ćiru jer sam mu rekao da mi je pobegao oko 500 m. Dok sam ga gledao kako se polako udaljava, sinula mi je ideja da i ja probam da trčim bez majice, jer znam da to često radi kad je sparina…
Kako sam skinuo majicu, imao sam bolju konvekciju, a samim tim mi je i puls pao za 10 otkucaja!

Odlučio sam da se trkam sa Uglješom i da ga sustignem. Posle par stotina metara sustižem ga, i govori mi da nastavim i ne obraćam pažnju na njega što hoda. Definitivno nije želeo da se isforsira zbog predstojećih trka i teških treninga koji ga čekaju za jesenji deo sezone, a bio je i umoran od 2. Noćnog maratona na kome je bio najbolji Novosađanin.

Dolazim na KT Zmajevac, i saznajem od izletnika – koji su me čudno gledali što trčim razgolićen sa majicom i flašicom u ruci – da je Ćira tu bio pre 7-8 min. Na česmi kod bivšeg planinarskog doma, a sada restorana Zmajevac, uzimam i drugi gel, na tačno 8 km pre cilja. Osećao sam se sveže i ohrabrujuće zahvaljujuci Uglješi. Pomišljao sam: “Možda je i Ćira ‘pao’, tolike trke i maratone iz nedelje u nedelju trči, nemoguće je da će istrčati sve do kraja!”.

Od KT Zmajevac do KT Kraljeva stolica je takodje bila asfaltna deonica. Dok sam trčao jedan blagi uspon na tom delu, na jednoj krivini su se pojavili baba i deda u Ladi, baš kao u onoj smešnoj reklami kada baba drži volan u ruci. Samo što ova baba nije držala volan, već je gledala u mene misleći da sam bolestan i lud kad po takvom NEvremenu trčim i to bez majice 😀

Kada sam stigao na KT Kraljeva stolica, znao sam da je Ćira dobro istrčao ovu asfaltnu deonicu od Letenke, i da ga neću stići. Preostalo je još malo jače od 4 km spusta prema Popovici koji sam super istrčao posle 43 km. Obišao sam par planinara koji su bili obučeni u jakne i kabanice, sa sve kamašnama i punom opremom kao da je kraj novembra ili pocetak decembra. Verovatno smo imali slična mišljenja jedni o drugima 😀

U planinarski dom stižem 12 minuta posle Ćire, gde smo jedan drugome čestitali. Posle mene stiže Uglješa, zatim Dragan, dok su Zoki i Bilja stigli malo kasnije. Nakon trke je usledio oporavak, klopa i dodela diploma, kao i proglašenje i dodela nagrada za prva tri mesta za prethodnu sezonu, koja se trebala održati u aprilu posle 1. kola.

Učesnici 2. kola treking lige (crvena staza 47,5 km) bili su:
Dragan Ćirić (5h 39min), Bojan Ćulibrk (5h 51min), Uglješa Nikolić (6h 34min), Dragan Nagradić (6h 48min), Zoran Marković (8h 05min), Biljana Čonkić (8h 05min), Gordana Horvat (11h 22min), Reza Karimi (11h 22min), Aleksandar Knežev (13h 21min) i Miodrag Cvetanović (DNF).

Malu stazu u dužini od 26 km prešli su:
Mile Virijević i Dražen Sarjanović.