Odakle početi opis ovakvog događaja, koji je trajao dva dana, a ne propustiti neki detalj koji može biti presudan da biste uspeli da se barem mislima nađete na mestu i u atmosferi u kojoj smo mi bili proteklog vikenda. Svakako ću se maksimalno potruditi da dočaram ovakvo opuštanje uz društvo i onakav ambijent, ali ovo će biti samo mali delić onoga što smo mi doživeli tog 2. i 3. aprila.

Start trke  “2 za 2”, ili u prevodu osvajanje 2 vrha za 2 sata, je bio zakazan u 11h u subotu 2.aprila. To je za nas iz Novog Sada značilo polazak u pola šest ujutro, a za drugare iz Beograda negde oko 7h.  Svako od nas je bio ubeđen da će stizanje na trku biti nemoguća misija, naročito posle našeg zakasnelog polaska iz Novog Sada, ali ipak smo sami sebe uspeli da demantujemo. Na trku smo stigli više od sat vremena ranije, tako da smo uspeli da stignemo i da se smestimo u kuće, u kojim je bilo planirano da prespavamo, ali i da se prijavimo za trku na vreme, pa čak i da odradimo celo zagrevanje. Društvo iz Beograda je malo kasnilo za nama, ali na sreću i oni su uspeli sve na vreme da obave pre trke.

Organizator je pokušao da nam objasni stazu par minuta pre cilja u kratkim crtama. Čak su i neki od nas uslikali mapu staze ne bi li se što bolje snašli, ali većina nas je znala da ako je to obljašnjavanje planinske staze duge 15 kilometara, koja se prostirala na dve planine, bilo jedino što će nam pomoći, crno nam se piše. Naposletku najgora očekivanja su se i ostvarila, bar po pitanju snalaženja trkača po šumi.

čak ni karta ne pomaže

Pred trku je naravno usledilo neizbežno slikanje, okupljanje na start, i zatim je usledio start u nezaboravnu avanturu, avanturu koja će većini ostati neizbrisiva u sećanju, naročito ljudima kojima je malo bilo da jednom prođu neku kontrolnu tačku nego su se dva puta vraćali na nju, naravno ne svojom krivicom. Evo kakav je bio koncept trke. Na svakoj planini je trebalo da bude po tri kontrolne tačke pored kojih je trkač morao da prođe ne bi li na cilju ostvario neki plasman. Neprolazak pored samo jedne od tih šest tačaka je značio diskvalifikaciju na cilju.

trk u nepoznato

Svako od nas je očekivao jako zahtevnu stazu, ali ne i do te mere da se bukvalno moralo, na nekim mestima, puzati do vrha.

Iako su ti delovi staze bili jako iscrpljujući, ipak je bilo interesentno. Susreli smo se sa nečim potpunu novim, i za nas koji smo došli iz ravnice, ovo je bio stvarno nesvakidašnji događaj. A na vrhu prekrasan pogled, pogled koji je oduzimao dah, pogled koji je  čak i nas, koji smo jurili napred, naterao da se zaustavimo barem na par sekundi i divimo se toj visini i lepoti. Nakon takvog pogleda svako je bio spreman da jurne nizbrdo sa nekom nevervatnom povraćenom snagom.

Sve je bilo savršeno, neverovatan sklad, sve na svome mestu, međutim uvek mora da nastupi jedno veliko ALI. Za to veliko ALI se pobrinuo organizator trke. Naime,  nakon treće kontrolne tačke došli smo do izlaska na livadu, a tamo nigde obeležene staze, ni jednog sudije, šta više ni jednog prolaznika koga biste mogli upitati ono čuveno KUDA DALJE. E tu je usledilo gubljenje 99 posto trkača, pa čak i orijentiraca. Kada smo se našli u toj situaciji nismo znali da li da se smejemo ili da plačemo, dok smo trčali gore – dole po šumi tražeći bilo kakav trag kuda bi mogla da se nastavlja staza. Većina nas, koji smo imali dovoljno snage i strpljenja da istražimo svako skretanje, je i uspela da se nekako snađe i nakon gubljenja od 10 do 20 mimuta, zavisno od spretnosti trkača, smo uspeli da se vratimo na stazu. Međutim na ovome mestu su nastupila i mnoga odustajanja trkača, ali ne zbog nespremnosti, nego barem ja tako verujem, zbog straha odlaska u nepoznato, jer staze nije bilo.

Prelaskom preko malog mostića u podnožju, nastavljao se drugi deo trke, koji je značio osvajanje vrha druge planine, opet penjanje, muka, ali i dalje uživanje. Ovaj drugi deo staze je bio manje zahtevan, ali daleko od toga da je bio lak. Taman kad sam pomislio koliko je ta priroda surova i koliko je jako rizično tu negde ostati sam, ili se slučajno povrediti, ugledao sam ispred sebe trkača koji usporava trčanje i pada na tlo uz glasno jaukanje. Što sam se više približavao uviđao sam da čovek trpi strašne bolove, i znao sam da nema šanse da nastavi sam dalje. Na njegovu sreću, još jedan momak i ja smo ga stizali, i za par minuta smo uspeli da mu previjemo nogu, i pomognemo da nastavi trku. Čovek je na kraju završio trku, par pozicija iza nas. Evo i sad se kad se setim tih prizora čoveka kako jauče,  sav pretrnem pri pomisli da bi na njegovom mestu uvek mogao da se nađe neko od nas.

Iako uvek volim da pohvalim organizatora trke, jer znam da je jako težak posao organizovati trku, ipak za organizatora ove trke stvarno nemam reči hvale. Pustiti ljude da se gube po planini, diskvalifikovati trkače jer su sporije od drugih uspevali da pronađu kontrolne tačke, skidanje linije cilja pre prolaska poslednjeg takmičara, nedostatak okrepe, koja je bila prekopotrebna toga dana, povlačenje sudija sa svojih mesta dok poslednji takmičar ne prođe, je stvarno nedopustivo, tako da organizator u ovome tekstu stvarno ne zaslužuje ni ovo malo mesta koje sam odvojio na tu temu.

Ali pošto su naši tekstovi uvek pozitivni, preću na opis izvanredne atmosfere koja je nastala toga dana, između trkača,  posle trke i koja se nastavila i sutradan. Zbog tako pozitivne atmosfere i takvih ljudi, i pored takve situacije u kakvoj smo se svi našli, stvarno vredi prisustvovati svakoj trci, pa čak i onim trkama koje su jako neorganizovane. Klopa i piće koju smo ujedinili posle trke, šale na račun situacije u kojoj smo se našli, planiranje večernjeg grupnog odlaska na bazen stvarno vas dižu u oblake do te mere da zaboravljate da ste u opšte i trčali ovako napornu trku.

Priroda u ovom delu Srbije je stvarno neverovatna, vazduh fenomenalan, kada se sve to još sabere sa izvanrednim društvom, samo možete da zamislite kakav izvanredan provod je moguć. Svako od nas je imao iznajmljen krevet u nekoj od kuća gde smo prespavali, podeljeni u nekoliko kuća. Naši domaćini su stvarno bili gostoprimljivi, tako da ako se nekada odlučimo da opet dođemo na ovo mesto svakako ćemo znati na koju adresu da se obratimo.

Važno je spomenuti i jako veliku angažovanost naše drugarice iz kluba, Katice Ristić, koja nam je ugovorila sve ove smeštaje kao i prevoz do trke, ali i prijavljivanje za trku. I o rezultatima trke možemo da pišemo hvalospeve, jer  članice našeg kluba su osvojile prvo i drugo mesto na ženskoj trci. Katica Ristić je bila prva dok je Katarina Pohlod osvojila drugo mesto. Što se tiče nas ostalih i mi smo bili jako dobri i većina je zadovoljna svojom dobro odrađenom trkom. Nažalost nisam u mogućnosti da navedem rezultate svih nas ostalih, a na tome takođe možemo zahvaliti onima koje sam rekao da više u tekstu neću spominjati.

Sve u svemu druženje trkača iz Novog Sada i Beograda i ovoga puta se odužilo na dva dana, i nastavilo u Beogradu na Adi. Priči i uživanju je tog nedeljnog poslepodneva moralo doći kraj, tako da smo svi odlučili da će verovatno brz i formalan rastanak biti najbezbolniji, recimo kao skidanje flastera. Ali verujte mi opet nije bilo lako, verovatno je bilo još i teže se odvojiti od dragih ljudi. Ali sledeće avanture nas tek čekaju, a mi nismo ni svesni kako ćemo tek da se provodimo. Do sledećeg susreta drugari, vredno trenirajte.