Bukovački maraton je jedan od planinarskih događaja na Fruškoj Gori koji svakako zaslužuju pažnju, samo se za ovaj može reći da je nekako zapostavljen. Za Bukovački maraton se takođe kaže da je “mlađi brat” naširoko poznatog Fruškogorskog maratona…
Bukovački maraton organizuje planinarsko društvo “Vilina vodica” iz Bukovca i ovaj maraton organizuju već sedmu godina za redom kao “reinkarnaciju” slične manifestacije koja je ugašena 70ih godina prošlog veka.
Sa nešto manjim izborom staza nego na Fruškogorskom maratonu, mogli smo da biramo između sledećih staza:
Mali maraton 7 km
Osnovni maraton 16,3km
Srednji maraton    35,2km
Veliki maraton      47,8 km
Od članova ARK Fruška Gora učestvovalo nas je trojica: Nemanja Nikolić na 35,2km i Dule Momić i ja na 47,8km. Ovo je bilo moje prvo učešće na Bukovačkom maratonu, i izgleda da je bilo srećno jer sam čuo da je godinama pre ovog vreme bilo loše i da su se ljudi mučili po kiši. Ovaj put je sijalo sunce!
Ipak, društva nije manjkalo. Sa mnom su na veliki maraton krenuli drugari orijentirac Novelja Korać i triatlonac Vladimir Riling. Na startu smo sreli i ostale prijatelje iz sveta trčanja. Upoznali smo i Veroljuba Zmijanca, jednog od pokretača sajta trcanje.rs. Nikad u životu nisam pretrčao toliku kilometražu tako da moram priznati da mi je bilo malo frka kako ću i sta ću. Ali, kako to naši fudbaleri znaju da kažu, SRCE NA TEREN! 🙂
Budući da je ovo planinska trka i da je kilometraža ozbiljna valjalo se pripremiti. Na leđima sam nosio trkački McKinley ranac od 5l sa hranom i vodom. Nosio sam IsoTech za bolju rehidrataciju, Power Gel-ove u slučaju da mi zatrebaju, musli bar-ove, kikiriki, indijske oraščiće, suvo grožđe… Uglavnom energetski jaku hranu male mase.
Krenuli smo lagano i pričali usput. Zaista je bila uživancija trčkarati po savršenom vremenu kroz šumu i pri tom imati super društvo. Kako to obično biva, na početku smo bili sveži i ičlo je dovoljno lako da nisam osetio prvih skoro 20km. U međuvremenu sam uspeo da ubedim Vladu Rilinga da ne ide na 35km, već da nastavi sa mnom na veliki maraton. Ne znam da li je zažalio posle, ali bilo kako bilo, zajedno smo bili u istom maslu.
Budući da smo i Vlada i ja triatlonci, imali smo dosta zajedničkih tema, i kako smo se zapričali, usput smo gubili Novelju da bi nas on sustizao na par kontrola. Sve je nekako išlo super do manastira Grgeteg. Tu nas je dočekala dugačka, prilično strma nizbrdica niz koju si jednostavno morao da trčiš brzo, bez kočenja da bi što više štedeo kolena. Malo paradoksalno, ali je zaista tako. Rizikuješ da se sav polomiš da bi manje kočio i sačuvao kolena i kvadricepse… Na toj kontroli smo se poslednji put čekali sa Noveljom i on nam je rekao da produžimo, da će nas on stići. Sledeća kontrola je bila manastir Krušedol, a put je bio nesrećno obeležen tako da smo se skoro svi koji smo se našli na stazi u tom trenutku izgubili… Izuzev Novelje, naravno, koji je pokazao zašto je orijentirac!
Bilo je oko podneva i sunce je tad bilo upeklo, a ova deonica maratona je išla kompletno van šume. Vlada i ja smo promašili skretanje iako smo se trudili da ispratimu uputstva dežurnog na prošloj kontroli. Novelja je zapamtio, mi nismo. Samo smo videli šumu ispred uz put i pomislili da moramo već biti blizu manastira. Trebalo nam je 15-20min da shvatimo da nigde nema markacija na putu i da treba da se vraćamo. Lutali smo sve dok nismo sreli meštana na traktoru koji nam je objasnio koliko smo se to izgubili. Još smo mi malo lutali dok nismo izbili na pravi put, a ja sam tad postajao baš nervozan. Inače sam nervozan kad sam umoran, a naročito kad mi nešto ne ide po planu i znam da kasnim za rasporedom. Vrativši se do mesta gde smo promašili skretanje ugledali smo tablu bukvalno skrivenu u žbunju i ona videla kad smo išli u suprotnom smeru. Tu tablu je mogao videti samo onaj ko je znao put napamet ili ko je pešačio 2km/h! Tad sam razljutio i samo sam potrčao da stignem več jednom do Krušedola i da se sklonim sa sunca u šumu! A kontrola kao da je dobila noge i otpešačila u međuvremenu par kilometara dalje. Satrveni i psihički i fizički Vlada i ja stižemo na kontrolu i sedamo da se najedemo i napijemo vode.
Telo mi je govorilo da je trčanju je došao kraj. Do tog mesta smo pretrčali oko 35km. Teško je tačno reći zbog silnog lutanja. Tu smo rešili da se malo odmorimo i da otpešačimo preostalih 15ak km do cilja. Tu se i uvek nasmejani Vlada Riling ućutao, i samo smo produžili do Remete. Bilo je tu još pokušaja da potrčimo, ali je to trajalo sve po minut i onda bi opet naišli na uzbrdicu i razlog da prošetamo. Pretrčali smo još i poslednju deonicu puta do cilja kroz koji smo prošli posle razočaravajućih šest i po sati… Bez obzira, imajući u vidu manjak konkurencije, bili smo peti i šesti, što nam zaista u tom momentu nije bilo važno. Nevreme se spremalo i mi smo se odvukli svaki na svoju stranu…
Mogu samo reći da je ovo bila avantura! Za mene, koji u životu nisam istrčao maraton (42,195km) je ovo predstavljalo ogromnu dužinu i pretrčanih 35+ km za mene predstavljaju uspeh za sebe. To je i verovatno najveća dužina koju sam ikada trčao. Sad bih mogao analizirati i reći “da sam poslušao ja Vladu, umesto on mene i da smo išli na 35km uživali bi do kraja”, ali ne, šta je bilo bilo je. I ovo je svojevrsna škola. Pre svega, naučio sam da bolje ocenim svoje mogućnosti, da moram da više pazim na stazu a ne samo da trčim kao sirovina, a i iznenadio sam se koliko je psiha uticajna u celoj priči, jer da se nismo izgubili, verovatno da bismo istrcali svih 48km…
Sve u svemu, Dule je bio drugi a ja peti na velikom maratonu i Nemanja prvi na 35km. Bio je ovo jedan uspešan događaj za članove ARK Fruška Gora, kod kuće, na Fruškoj Gori!
Sa jednog od Bukovackih maratona...
Sa jednog od Bukovackih maratona...

Bukovački maraton je jedan od planinarskih događaja na Fruškoj Gori koji svakako zaslužuju pažnju, samo se za ovaj može reći da je nekako zapostavljen. Za Bukovački maraton se takođe kaže da je “mlađi brat” naširoko poznatog Fruškogorskog maratona…

Bukovački maraton organizuje planinarsko društvo “Vilina vodica” iz Bukovca i ovaj maraton organizuju već sedmu godina za redom kao “reinkarnaciju” slične manifestacije koja je ugašena 70ih godina prošlog veka.

Sa nešto manjim izborom staza nego na Fruškogorskom maratonu, mogli smo da biramo između sledećih staza:

Mali maraton 7 km

Osnovni maraton 16,3km

Srednji maraton    35,2km

Veliki maraton      47,8 km

Mapa maratona
Mapa maratona

Od članova ARK Fruška Gora učestvovalo nas je trojica: Nemanja Nikolić na 35,2km i Dule Momić i ja na 47,8km. Ovo je bilo moje prvo učešće na Bukovačkom maratonu, i izgleda da je bilo srećno jer sam čuo da je godinama pre ovog vreme bilo loše i da su se ljudi mučili po kiši. Ovaj put je sijalo sunce!

Ipak, društva nije manjkalo. Sa mnom su na veliki maraton krenuli drugari orijentirac Novelja Korać i triatlonac Vladimir Riling. Na startu smo sreli i ostale prijatelje iz sveta trčanja. Upoznali smo i Veroljuba Zmijanca, jednog od pokretača sajta trcanje.rs. Nikad u životu nisam pretrčao toliku kilometražu tako da moram priznati da mi je bilo malo frka kako ću i sta ću. Ali, kako to naši fudbaleri znaju da kažu, SRCE NA TEREN! 🙂

Budući da je ovo planinska trka i da je kilometraža ozbiljna valjalo se pripremiti. Na leđima sam nosio trkački McKinley ranac od 5l sa hranom i vodom. Nosio sam IsoTech za bolju rehidrataciju, Power Gel-ove u slučaju da mi zatrebaju, musli bar-ove, kikiriki, indijske oraščiće, suvo grožđe… Uglavnom energetski jaku hranu male mase.

Krenuli smo lagano i pričali usput. Zaista je bila uživancija trčkarati po savršenom vremenu kroz šumu i pri tom imati super društvo. Kako to obično biva, na početku smo bili sveži i ičlo je dovoljno lako da nisam osetio prvih skoro 20km. U međuvremenu sam uspeo da ubedim Vladu Rilinga da ne ide na 35km, već da nastavi sa mnom na veliki maraton. Ne znam da li je zažalio posle, ali bilo kako bilo, zajedno smo bili u istom maslu.

Budući da smo i Vlada i ja triatlonci, imali smo dosta zajedničkih tema, i kako smo se zapričali, usput smo gubili Novelju da bi nas on sustizao na par kontrola. Sve je nekako išlo super do manastira Grgeteg. Tu nas je dočekala dugačka, prilično strma nizbrdica niz koju si jednostavno morao da trčiš brzo, bez kočenja da bi što više štedeo kolena. Malo paradoksalno, ali je zaista tako. Rizikuješ da se sav polomiš da bi manje kočio i sačuvao kolena i kvadricepse… Na toj kontroli smo se poslednji put čekali sa Noveljom i on nam je rekao da produžimo, da će nas on stići. Sledeća kontrola je bila manastir Krušedol, a put je bio nesrećno obeležen tako da smo se skoro svi koji smo se našli na stazi u tom trenutku izgubili… Izuzev Novelje, naravno, koji je pokazao zašto je orijentirac!

Pred sam start maratona.
Pred sam start maratona.

Bilo je oko podneva i sunce je tad bilo upeklo, a ova deonica maratona je išla kompletno van šume. Vlada i ja smo promašili skretanje iako smo se trudili da ispratimu uputstva dežurnog na prošloj kontroli. Novelja je zapamtio, mi nismo. Samo smo videli šumu ispred uz put i pomislili da moramo već biti blizu manastira. Trebalo nam je 15-20min da shvatimo da nigde nema markacija na putu i da treba da se vraćamo. Lutali smo sve dok nismo sreli meštana na traktoru koji nam je objasnio koliko smo se to izgubili. Još smo mi malo lutali dok nismo izbili na pravi put, a ja sam tad postajao baš nervozan. Inače sam nervozan kad sam umoran, a naročito kad mi nešto ne ide po planu i znam da kasnim za rasporedom. Vrativši se do mesta gde smo promašili skretanje ugledali smo tablu bukvalno skrivenu u žbunju i ona videla kad smo išli u suprotnom smeru. Tu tablu je mogao videti samo onaj ko je znao put napamet ili ko je pešačio 2km/h! Tad sam razljutio i samo sam potrčao da stignem več jednom do Krušedola i da se sklonim sa sunca u šumu! A kontrola kao da je dobila noge i otpešačila u međuvremenu par kilometara dalje. Satrveni i psihički i fizički Vlada i ja stižemo na kontrolu i sedamo da se najedemo i napijemo vode.

Telo mi je govorilo da je trčanju je došao kraj. Do tog mesta smo pretrčali oko 35km. Teško je tačno reći zbog silnog lutanja. Tu smo rešili da se malo odmorimo i da otpešačimo preostalih 15ak km do cilja. Tu se i uvek nasmejani Vlada Riling ućutao, i samo smo produžili do Remete. Bilo je tu još pokušaja da potrčimo, ali je to trajalo sve po minut i onda bi opet naišli na uzbrdicu i razlog da prošetamo. Pretrčali smo još i poslednju deonicu puta do cilja kroz koji smo prošli posle razočaravajućih šest i po sati… Bez obzira, imajući u vidu manjak konkurencije, bili smo peti i šesti, što nam zaista u tom momentu nije bilo važno. Nevreme se spremalo i mi smo se odvukli svaki na svoju stranu…

Mogu samo reći da je ovo bila avantura! Za mene, koji u životu nisam istrčao maraton (42,195km) je ovo predstavljalo ogromnu dužinu i pretrčanih 35+ km za mene predstavljaju uspeh za sebe. To je i verovatno najveća dužina koju sam ikada trčao. Sad bih mogao analizirati i reći “da sam poslušao ja Vladu, umesto on mene i da smo išli na 35km uživali bi do kraja”, ali ne, šta je bilo bilo je. I ovo je svojevrsna škola. Pre svega, naučio sam da bolje ocenim svoje mogućnosti, da moram da više pazim na stazu a ne samo da trčim kao sirovina, a i iznenadio sam se koliko je psiha uticajna u celoj priči, jer da se nismo izgubili, verovatno da bismo istrcali svih 48km…

Sve u svemu, Dule je bio drugi a ja peti na velikom maratonu i Nemanja prvi na 35km. Bio je ovo jedan uspešan događaj za članove ARK Fruška Gora, kod kuće, na Fruškoj Gori!

By Boško Stupar

Triatlonac, trkač, orjentirac, penjač, avanturista, entuzijast, boškotlonac, kažu prijatelji :)