Na moju veliku radost, ove godine smo uspeli da se organizujemo i da prisustvujemo ovoj, ispostavilo se kao što sam i očekivao i načuo od ostalih trkača, prelepoj i jako dobro organizovanoj trci.

Kao što naslov izveštaja kaže, ove godine se trka uz stepenice u Vršcu održala po treći put. Od prve godine od kako se održava ova trka, Nataša i ja smo planirali da prisustvujemo trci ali su nas obaveze uvek spečavale. Ove godine nas ništa nije moglo sprečiti. 🙂 I ove godine smo malo kuburili sa prevozom, ali na svu sreću u klubu uvek imamo avanturiste koji uvek žele da iskuse i istrče nešto novo. 🙂 Ovaj put su to bile sestre Maja i Tijana Đaić i Jelena Ademi.

S obzirom da je Vršac udaljen oko 140km od Novog Sada, bilo je potrebno krenuti barem dva i po – do tri sata pre trke ne bi li se sve stiglo. Naravno, štreberi kakvi jesmo 🙂 , krenuli smo za svaki slučaj četiri sata ranije pošto smo ovaj put imali u kolima i trudnicu. 🙂 Ispostavio se to kao dobar plan jer smo se malo napromašivali putanje u Vršcu dok smo tražili, prvo halu gde su bile prijave, a kasnije i mesto za parking kod cilja. Ali to nas ni malo nije moglo pokolebati, naročito s obzirom da je Jelena iskusno vozila (uz Tijaninu asistenciju na suvozačevom mestu 🙂 ).

I onda dolazak u halu Milenijum. Srdačna dobrodošlica organizatora sa svih strana. U prijavnom centru Bojan Kampfer, momak koji je spreman da svima pomogne savetima i potrebnim informacijama vezano za trku, grad i slično. Prijave su bile na ulasku hale Milenijum. Predivan kompleks. Kao što je svakom trkaču zapalo za oko tako je i meni nova tartan staza na pomoćnom terenu iza hale. Jako moćno izgleda, naročito ako se uzme u obzir da je iza terena i pošumljeni park koji dodatno daje hlad. Sve u svemu, pravi sklad za treninge. Čovek poželi da se momentalno presvuče u opremu i odmah krene da radi trening. 🙂 Nakon trke sam iz priče sa Bojanom došao do informacije da je staza postavljena tek prošle godine, ali već su počeli da je svojim nemarom oštećuju fudbaleri koji takođe treniraju na tom stadionu. Iskreno se nadam da će ova atletska staza potrajati Vršcu kao i naš tartan u Novom Sadu (što na keju što na Đačkom igralištu).

Dalje smo nastavili kolima do cilja, parkirali se. I na cilju opet srdačna dobrodošlica organizatora. Kažu ljudi, obavešteni su da će im biti jedna trudnica-fotograf na cilju tako da su već i planirali da je oni dobace do cilja. Uvereni da će Nataša biti dobro zbrinuta, ostavljamo trudnicu, našeg oficijalnog fotografa na cilju, na vrhu stepenica. 🙂 Par slika pred polazak na start i onda spuštanje do cilja nizbrdo da se izvidi situacija, tj. staza. 🙂

Fruškogorci i Jelana pred start trke 🙂
Fruškogorci pred start trke 🙂

Po meni, staza je izgledala i interesantnije nego što sam video na snimcima od prethodnih godina. Malo vijugava, naravno strm uspon, broj stepenika oko 430, 750 metara dužina staze, a nadmorska visina na toj putanji je bila oko 108 metara. Sve u svemu izgledalo je, čak i nizbrdo dok smo išli, lepa i teška staza (baš onako kako volim).
Na start kad smo stigli, već je počelo organizovano zajedničko zagrevanje koje je oragnizator obezbedio. Zagrevanje smo svi u stopu pratili. Saznajem od Bojana da je ove godine već pre starta trke oboren jedan rekord, a to je bio rekord po broju prijavljenih učesnika na trci. To mi je bilo još draže da trčim u još jačoj konkurenciji nego prethodnih godina, naročito kad sam osmotrio ekipu koja je ove godine došla na trku.

Trka je bila podeljena naravno na mušku i žensku konkurenciju, tako da je organizator odvojio trke vremenskim razmakom od 15-ak minuta. Prvo je krenula muška trka. Naravno, uvek je bilo momaka koji su kretali prebrzo povučeni adrenalinom pa kako je trka odmicala i kako se broj stepenika povećavao tako je jedan po jedan takmičar usporavao. Na kraju, ispred mene su ostala samo dva momka (Miloš Gašović iz AK Dinamo i Miloš Dejavić iz AK Cerski Junaci) koji su na kraju i završili trku ispred mene oborivši obojica rekord staze od prethodnih godina. Ja sam završio kao trećeplasirani, nedostajalo mi je (po mojoj štoperici) šest sekundi do rekorda staze. Zadovoljan sam bio sa kojom sam svežinom završio trku, iako bolje mislim da u ovom trenutku stvarno nisam mogao.

Sledeća je usledila trka devojaka. Nataša i ja, kao i svi ostali koji su završili prethodnu trku, smo ih na cilju bodrili da izdrže napore poslednjih metara trke. Nataša je od organizatora dobila i stolicu i smeštena je na pol poziciju za slikanje gde joj je najviše odgovaralo, tako da se ni ona ni Dunja nisu bunile (još jednom moram napomenuti da je organizator stvarno na sve mislio 🙂 ). Ženska trka je takođe bila jaka, takođe je oboren rekord staze. Prve tri su bile: Dragana Marinković – AK Kosovo Polje (prvoplasirana sa oborenim rekordom staze), Marija Kanački – AK Partizan (drugoplasirana), Aleksandra Stošić – AK Crvena Zvezda (trećeplasirana). Naše uzdanice su super odradile trku i završile na sedmom mestu Marija Đaić, na devetom mestu Jelena Ademi i na trinaestom mestu Tijana Đaić. Devojke su takođe super izdržale trku. Ponosni smo na njih. 🙂

Maja Đaić finišira
Jelena Ademi finišira

 

Tijana Đaić finišira

Na ulasku u cilj je bilo sve što je bilo potrebno da bi se umorni takmičari okrepili i brzo oporavili od teške trke (limun, banane, čokoladice, keks, flašice vode ….). U cilj nas je sve dočekivala publika sa gromoglasnim aplauzima, a svaki finišer je dobijao finišersku medalju koju su mu dodeljivali momak ili devojka odeveni u tradicionalnu narodnu nošnju.

Dalje je usledilo zajedničko slikanje svih takmičara, dodela medalja, pehara, simboličnih novčanih i robnih nagrada najbržima takođe i novčane nagrade za oboranje rekorda staze.
Ceo događaj je pratila lokalna televizija i veći broj fotografa.

Većina učesnika 3. Vršačke trke uz stepenice
Najbrže u ženskoj konkurenciji
Najbrži u muškoj konkurenciji

Osim osmeha na licima takmičara koji su bili srećni što su završili ovu zahtevnu trku mogao se videti i osmeh na licima organizatora koju su bili zadovoljni jer je sve proteklo u najboljem redu.

Organizator se nije ni tu zaustavio. Dalje nam je bio obezbeđen ručak (naravno nezaobilazni pasulj posle trke, koji je moram reći bio savršen 🙂 ) koji je bio služen u klubu ekstremnih sportova.
A u klubu, priča za sebe, neverovatan vidikovac sa pogledom na ceo Vršac. Druženje takođe za medalju sa drugarima trkačima.

Vidikovac

Nakon ukusnog ručka smo napravili mini izlet do tek renovirane Vršačke kule, koja je dan pre početka trke bila ponovo puštena u slobodno razgledanje, na radost turista. Do kule se stiže kroz predivnu prirodu. Šuma izgleda netaknuto a glavni šumski put do kule je stvarno lepo i uredno održavan. Uz put postoji i spravice za vežbanje kao i klupe za sve koji se umore.

 

A tek Vršačka kula, priča za sebe. Visoka, predivna, nakon renoviranja kao nova. Uživali smo u razgledanju.
Događaj su upotpunili i paraglajderi koji su se spuštali iz podnožja kule u visine. Stvarno je impozantan prizor vredan divljenja gledati ih kako nadleću Vršac.

U povratku sa izleta, devojke su zastale da se koji put popenju na stenu, kojom su takođe organizatori želeli da nam se pohvale i da nam i mi osetimo kako je biti, barem na trenutak, penjač.

Tu se naše putešestvije završavalo. Pozdravili smo se sa sa organizatorima na čelu sa Nenadom Habibovićem – predsednikom atletskog kluba iz Vršca, VAK 1928, i Bojanom Kampferom koji su se zaista trudili da što lepše taj dan provedemo u Vršcu. I zaista smo se super proveli i zahvalni smo im na tome.

Sve u svemu, prelep dan i trka u Vršcu. Sledeće godine verujem da ćemo iz Novog Sada ići i u većem broju na ovu lepu trku, a organizatorima želimo još veći broj učesnika i nove rekorde na stazi sledeće godine.