Postoje neke stvari kojima je teško dati naziv. Prosto, suviše je tu emocija, misli i opštih utisaka koji čine jednu veliku celinu i prosto beže od bilo kakvog kalupa…

Stvarno ne znam kojim bi imenom nazvao taj momenat, kada dođem na trku i sretnem gomilu prijatelja i prosto se osetim kao da plivam u moru pozitive. Ništa mi tada nije teško, sve deluje tako lako, svi smo tu zbog jedne zajedničke stvari, trčanja.

Dolazi do pojave neke specifične emocije, koja prosto pluta u meni ceo taj dan i koja me inspiriše, a nekako imam utisak da svi mi zajedno tvorimo tu emociju u svakom ponaosob…

Nekako, sve više počinjem shvatati neku veću sliku i shvatam da je trčanje samo jedan elemenat u onome što nam se zapravo dešava. Mislim da će svi oni koji se bave trčanjem razumeti o čemu pričam. Upravo o onom osećaju koji svi delimo, koji nas spaja i čini da toliko možemo učiniti kako jedni za druge, tako i za sebe same.

Zaista, malo je stvari za koje mogu reći da su me tako oplemenile i oblikovale, kao što vrstan kovač oblikuje svoju tvorevinu, kao što je to za mene uradio sport i mogućnost da takva iskustva podelim sa nekim…

U to ime, želim da se posebno zahvalim svima koji su danas svojim prisustvom uveličali trku na Glavici i omogućili meni i ostalim sportistima, da se osećamo ovako u smiraj današnjeg dana…