Dame i gospodo, drugarice i drugovi, trkačice i trkači,

velika mi je čast i zadovoljstvo da vas obavestim i da vam predstavim prvi klub uličnih trkača u Srbiji tzv. Road Runners Club

trcanje.rs
trcanje.rs

TRCANJE.RS

Svi smo mi svedoci nečeg novog, što se događa u Srbiji. Krenulo je stidljivo, da ne kažem šepavo, da bi se onda polako neki ljudi probudili, a na kraju sve to postalo kao kvasac. Svakako reč je o trkačkoj populaciji u Srbiji, a katalizator svega je svakako bio sajt trcanje.rs.

Postojala je ta populacija i pre. Manje više, na ovaj ili onaj način. Ipak, sve je to bilo sporadično i prilično neorganizovano. I onda, jednog dana, niotkuda, ničim izazvano, pojavio se sajt trcanje.rs! Tako jednostavno i učinkovito. Prva stvar koja mi je pala na pamet bila je: Kako se samo ja toga nisam setio?!

Isprva je sajt bio popunjen stvarima sa interneta, i Vujinim iskustvom. Jedina dva autora su bili Veki i Vuja. Da, zaista, ko su Veki i Vuja?! Zapitali smo se tih dana… Vuje smo se možda i sećali sa trka od pre, ali Veroljub? Veroljub je bio dečko koji je napravio sajt. Vraški dobar sajt. Dovoljno dobar da je osvojio lepu nagradu. Lista autora se ubrzo proširila.

Ljudima se sajt dopao. Meni se dopao. Ha, postao mi je homepage! Trcanje.rs sam čitao pre dnevne štampe! Cela priča je porasla, tekstovi postali ozbiljniji, i osnovala se i organizacija Aktivan život. Usledile su radionice i smele pionirske akcije u animiranju društva. Mnogi mladi i manje mladi ljudi su prepoznali zajednicu. Ekipa je pripremila ljude za Beogradski maraton, osmislila trening plan, organizovali pejsmejkere na Beogradskom maratonu – sve što niko pre u Srbiji nije!

Ljudi su se već uveliko prijavljivali na trke i upisivali u polje “Klub/Trener” trcanje.rs. Bilo je pitanje vremena kad će se klub i zvanično oformiti. To se desilo početkom 2011. godine.

Zvezda je rođena!

Ljudi koji su se pokazali sposobnim da urade više nego bilo ko drugi u ovoj zajednici su rešili da odu korak dalje. Rešili su da sve ovo dignu za nekoliko stepenica više, i da pruže svojim članovima ono što se pružiti može.

Mladi ljudi u pravim godinama, na pravom mestu, u ne tako laka vremena, odvažili su se da naprave nešto veliko. Rešili su da uposle sav svoj entuzijazam, da bi napravili više od toga. I oni to mogu i hoće izneti.

Svi mi ostali koji radimo to isto, radimo u slobodno vreme. Nažalost, ništa danas nije na izvolte i ne postoje više lepi fondovi kao u doba socijalizma koji bi pokrili izlete, pripreme i ekskurzije. Pripreme i sponzorstva su rezervisani za elitu, a zdravstvena zaštita je sve manje podrazumevana u državnim ustanovama.

Došlo je vreme da sami trkači uzmu stvar u svoje ruke. Previše grešaka ljudi prave pokušavajući i povređujući se. Tako se i najlakše odustaje.
Potrebno je znanje, sistematično, potkovano iskustvom, otvoreno ka novim saznanjima.
Potrebno je vreme, lično vreme da bi taj neko pripremio trening, bilo da su to vežbice, ili neko trčanje.
Potrebna je logistika – mesto okupljanja, gde se možeš istegnuti, istuširati.
Potrebno je još mnogo više, a najpotrebnije: sve to skupiti na gomilu.

Ovi momci i devojke su posvećeni. Ovi momci i devojke to mogu, i ja jedva čekam da vidim rezultate.

Poželimo im sreću i podržimo ih. Svedoci smo rađanja nečeg velikog, a svi zajedno možemo da doprinesemo da izrastemo i sazrimo. Svi zajedno možemo da učinimo da budemo zdravi i da ovaj svet postane bolje mesto 🙂

Uzdravlje!

By Boško Stupar

Triatlonac, trkač, orjentirac, penjač, avanturista, entuzijast, boškotlonac, kažu prijatelji :)